Postupanje sa stranom robom prilikom unosa u carinsko područje RH regulirano je odredbama Carinskog zakona („Narodne novine“, br. 78/99, 94/99, 117/99, 73/00, 92/01, 47/03, 140/05, 138/06, 60/08, 45/09 i 56/10) te odredbama Uredbe za provedbu Carinskog zakona („Narodne novine“, br. 161/03, 69/06, 5/07, 70/08, 76/09 i 29/11).

 Sva roba koja se unosi na carinsko područje Republike Hrvatske podliježe mjerama carinskog nadzora od trenutka njezina unosa, te je za istu potrebno zahtijevati carinski dopušteno postupanje ili uporaba robe. Carinski dopušteno postupanje ili uporaba robe zahtijeva se podnošenjem carinske deklaracije za odnosni carinski postupak ili postupanje odnosno uporabu robe, pod uvjetom da je i podnesena roba na koju se ta deklaracija odnosi.

 Pri tome, roba se pri unosu u carinsko područje Republike Hrvatske stavlja u provozni postupak kojim se roba radi carinjenja odnosno stavljanja u neki od zahtijevanih carinskih postupaka upućuje odredišnoj carinskoj ispostavi. Na odredišnoj carinskoj ispostavi roba se stavlja u carinski postupak ili postupanje podnošenjem robe i carinske deklaracije za taj postupak.

  

Zahtijevani carinski postupci

 Roba se prilikom carinjenja robe može staviti u jedan od sljedećih carinskih postupaka ili postupanja:

• provoz,
• puštanje robe u slobodni promet,
• neki od carinskih postupaka s gospodarskim učinkom:
• postupak carinskog skladištenja,
• postupak unutarnje proizvodnje,
• postupak preradbe pod carinskim nadzorom,
• postupak privremenog uvoza,
• postupak vanjske proizvodnje,
• izvoz,
• unos robe u slobodnu zonu ili slobodno skladište.

 

Postupak provoza

Provozni postupak omogućava prijevoz robe pod carinskim nadzorom od jednog do drugog mjesta unutar carinskog područja Republike Hrvatske. Provozni postupak se dijeli na vanjski provozni postupak i unutarnji provozni postupak.

Vanjski provoz omogućava prijevoz robe od jednog do drugog mjesta unutar carinskoga područja Republike Hrvatske, i to:

• strane robe, koja pri tome ne podliježe plaćanju uvoznih carina i drugih davanja ili mjerama trgovinske politike,
• domaće robe, u slučajevima i prema uvjetima koje utvrdi Vlada Republike Hrvatske, kako bi se spriječilo da proizvodi obuhvaćeni izvoznim mjerama ili koji od njih imaju pogodnosti izbjegavaju ili neopravdano koriste te mjere.

Odredbom članka 317.c Uredbe za provedbu Carinskog zakona definirano je da se u postupak vanjskog provoza obvezno stavlja  sljedeća domaća roba:

• za koju je povrat ili otpust carine uvjetovan izvozom robe iz carinskog područja, unosom u carinsko skladište, slobodnu zonu ili slobodno skladište, stavljanjem u drugi carinski postupak osim u postupak puštanja u slobodan promet,
• koja se izvozi iz carinskog područja u obliku dobivenih proizvoda a prethodno je u postupku unutarnje proizvodnje u sustavu povrata bila puštena u slobodan promet, ako je podnesen zahtjev u skladu s člankom 137. Carinskog zakona ili podnositelj ima namjeru uložiti takav zahtjev.

 

Unutarnji provoz omogućava kretanje domaće robe od jednog do drugog mjesta unutar carinskog područja Republike Hrvatske, preko stranog carinskog područja, bez promjene njezina carinskog statusa pri prolazu kroz strano carinsko područje.

 Roba se u provoznom postupku prevozi na temelju jedne od sljedećih isprava:

• jedinstvene carinske deklaracije za postupak provoza,
• TIR karnetom, prema odredbama Konvencije TIR,
• ATA karnetom prema odredbama Konvencije o privremenom uvozu i Aneksa A Konvenicije, ili
• poštanskim ispravama prema međunarodnim poštanskim propisima.

 

Postupak provoza započinje na otpremnoj carinskoj ispostavi, prihvaćanjem i evidentiranjem deklaracije za postupak provoza, a završava podnošenjem robe i provozne deklaracije odredišnoj carinskoj ispostavi sukladno odredbama dotičnog postupka.

 Postupak provoza reguliran je Naputkom br. 1/08 od 21. siječnja 2008. godine, koji je objavljen na web stranici Carinske uprave pod Naputcima.

  

Postupak puštanja robe u slobodni promet

 Puštanjem robe u slobodni promet strana roba stječe status domaće robe. Pri tome potrebno je primijeniti mjere trgovinske politike, te ispunjavanje drugih formalnosti u vezi s uvozom robe i plaćanje uvoznih davanja, koje je carinarnica obvezna naplaćivati prilikom uvoza robe.

Da bi se roba mogla pustiti u slobodni promet potrebno je ispuniti uvjete koje reguliraju propisi o ograničenjima i zabranama, odnosno carinskoj deklaraciji potrebno je priložene sve isprave koje su potrebne za odobravanje zahtijevanog postupka. Zabrane i ograničenja, koji su određeni u članku 70. stavku 2. Carinskog zakona, reguliraju posebni propisi u svrhu zaštite javnog morala, zaštite zdravlja i života ljudi, životinja ili bilja, zaštite nacionalnoga blaga povijesne, umjetničke ili arheološke vrijednosti ili zaštite intelektualnog vlasništva i drugog, kao i uvozne i izvozne mjere trgovinske politike.

Prilikom puštanja robe u slobodni promet, potrebno je obračunati uvozni dug, odnosno potrebno je obračunati propisanu stopu carine, poreza na dodanu vrijednost, te trošarina odnosno posebnog poreza, ako roba podliježe naplati i tih poreza.

Pri tome, roba koja je deklarirana za puštanje u slobodni promet u Republiku Hrvatsku neće se pustiti sve dok obračunati carinski dug nije plaćen ili nije osigurano plaćanja carinskog duga jednim od instrumenta osiguranja carinskog duga sukladno članku 447. Uredbe za provedbu Carinskog zakona.

U slučaju kada se pošiljka sastoji od roba koje se razvrstavaju u više tarifnih oznaka, čije bi razvrstavanje prouzročilo troškove nerazmjerne obračunatoj carinarnici, na zahtjev deklaranta može se dopustiti da se carina za cijelu pošiljku obračuna na temelju razvrstavanja u tarifni broj one robe za koju je predviđena najveća stopa carine.

Ako se zahtijeva primjena smanjene ili nulte stope carine zbog posebne uporabe robe, način provođenja postupka reguliran je odredbama članaka 206. do 206.i Uredbe za provedbu Carinskog zakona.

 

Detaljan postupak prilikom carinjenja odnosno provođenja carinskog postupka ili postupanja, reguliran je Naputkom br. 10/10 od 10. prosinca 2010, koji je objavljen na web stranici Carinske uprave pod Naputcima.

  

 Carinski postupci s gospodarskim učinkom

 Carinski postupci s gospodarskim učinkom su:

1. Postupak carinskog skladištenja.

2. Postupak unutarnje proizvodnje

3. Postupak preradbe pod carinskim nadzorom

4. Postupak privremenog uvoza i

5. Postupak vanjske proizvodnje

 

Da bi se mogao koristiti bilo koji od ovih postupaka, nadležnoj carinarnici potrebno je podnijeti pisani zahtjev na propisanom obrascu iz Priloga 23. Uredbe za provedbu Carinskog zakona. Na temelju podnesenog zahtjeva i priloga uz isti, te ocjenjujući gospodarsku opravdanost podnesenog zahtjeva, carinarnica donosi odobrenje za konkretni zahtijevani postupak.

Pri tome, za carinske postupke s gospodarskim učinkom potrebno je podnijeti odgovarajući instrument osiguranja kojim se jamči mogući carinski dug koji bi mogao nastati ukoliko se ne poštuju obveze određenog postupka.

            Ukoliko dođe do obračuna carinskog duga, carinarnica provjerava da li su ispunjene i propisane trgovinske mjere za konkretnu robu, te se za dobivene proizvode ili uvoznu robu obračunavaju i zatezne kamate, izuzev u slučajevima propisanom člankom 227.  za provedbu Carinskog zakona. Kamate se obračunavaju mjesečno, počevši od prvoga dana slijedećeg mjeseca u kojem je uvozna roba, uz koju nastaje carinski dug, prvi puta stavljena u odnosni carinski postupak, pa do posljednjeg dana u mjesecu u kojem je carinski dug nastao.

 

 Zastupanje u carinskom postupku

U postupku carinjenja, carinsku deklaraciju za zahtijevani carinski postupak ili postupanje podnosi deklarant odnosno njegov zastupnik. Pri tome, zastupanje može biti:

• izravno, ako zastupnik djeluje u ime i za račun druge osobe, ili
• neizravno, ako zastupnik djeluje u svoje ime, a za račun druge osobe.

Neovisno o načinu zastupanja u postupku carinjenja uz carinsku deklaraciju za zahtijevani carinski postupak, zastupnik mora podnijeti vjerodostojnu ispravu o načinu zastupanja. Pri tome, carinsku deklaraciju u svojstvu zastupnika može podnijeti samo osoba koja sukladno posebnim propisima ispunjava uvjete za obavljanje poslova zastupanja u carinskom postupku (Zakonom o uvjetima za obavljanje poslova zastupanja u carinskom postupku i Pravilnikom o davanju odobrenja za obavljanje poslova ovlaštenim carinskim otpremnicima i ovlaštenim carinskim zastupnicima).

Isprava o zastupanju mora biti dana na način da je u istoj jasno i vidljivo naveden način zastupanja, opunomoćitelj i ovlašteni carinski otpremnik i ista može biti u različitom obliku, može se odnositi na pojedinačni uvoz/izvoz, ili biti dana za neko razdoblje, carinske postupke, za neka područja i slično.

 

             Popunjavanje carinskih deklaracija

            Carinska deklaracija podnosi se i popunjava se sukladno Pravilniku o uporabi obrazaca pri provedbi Carinskog zakona („Narodne novine“, br. 176/03) te naputcima i uputama Carinske uprave o načinu popunjavanja iste, ovisno o carinskom postupku ili postupanju koji se zahtijeva.

  

Podnošenje isprava uz carinsku deklaraciju

Carinskoj deklaraciji za zahtijevani carinski postupak ili postupanje potrebno je priložiti odgovarajuće isprave sukladno člancima 123. do 126. Uredbe za provedbu Carinskog zakona, ovisno o zahtijevanom postupku, odnosno sljedeće isprave:

• za carinski postupak puštanja robe u slobodan promet, početak postupka unutarnje proizvodnje – sustav povrata carine, početak postupka privremenog uvoza uz potpuno oslobođenjeod plaćanja carine:

 

• račun ili ostale trgovačke isprave na osnovi kojih je deklarirana carinska vrijednost robe,
• deklaracija o carinskoj vrijednosti robe, ako je to potrebno na osnovi članka 91. Uredbe popunjene u skladu s uvjetima iz toga članka,
• isprave potrebne za utvrđivanje povlaštenog podrijetla robe ili uporabu drugih mjera kojima se odstupa od važećih propisa za deklariranu robu, te
• sve druge isprave potrebne za provođenje propisa koji uređuju puštanje deklarirane robe u slobodni promet.
• Pod drugim ispravama koje je potrebno priložiti smatraju se isprave čija je obveza podnošenja propisana carinskim i propisima iz nadležnosti drugih tijela, kao što su npr. rješenje o ostvarivanju carinske i porezne povlastice, dozvole propisane za uvoz i izvoz robe, dozvole za otpad, uvjerenje o zdravstvenoj ispravnosti pošiljke i sve druge isprave koje su propisane kao uvjet pri uvozu odnosno izvozu robe.
• Također, carinskoj deklaraciji potrebno je priložiti prijevozne isprave i isprave u svezi s prethodnim carinskim postupkom;

 

• za početak postupka carinskog skladištenja u carinskom skladištu tipa A, B, C, E i F, isprava iz koje je vidljiva masa, broj pošiljaka, količina i trgovački opis robe;

 

• za početak postupka carinskog skladištenja u carinskom skladištu tipa D, početak postupka unutarnje proizvodnje – sustav odgode plaćanja carine, početak postupka privremenog uvoza uz djelomično oslobođenje od plaćanja carine:           
• račun ili ostale trgovačke isprave na osnovi kojih je prijavljena carinska vrijednost robe, i
• deklaracija o carinskoj vrijednosti robe, ako je to potrebno na osnovi članka 91. Uredbe popunjene u skladu s uvjetima iz toga članka, te
• sve druge isprave koje su potrebne za zahtijevani carinski postupak.

Iznimno, ako to u konkretnom slučaju smatra potrebnim, carinarnica može zahtijevati, da se kod postupka unutarnje proizvodnje, privremenog uvoza ili vanjske proizvodnje, podnese pisano odobrenje za određeni carinski postupak ili preslik zahtjeva za izdavanje odobrenja ukoliko se primjenjuje članak 216. Uredbe (retroaktivno odobrenje);

 

• za postupak izvoza robe ili ponovnog izvoza robe, te početak postupka vanjske proizvodnje, carinskoj deklaraciji prilaže se:
• sve isprave potrebne za ispravan obračun izvoznih davanja i primjenu drugih mjera za izvoz određene robe, te
• prijevozne isprave ili isprave u svezi s prethodnim postupkom.

 

 

Redovni postupak deklariranja robe

Podnošenje pisane carinske deklaracije na obrascu jedinstvene carinske deklaracije sa svim podacima potrebnim za zahtijevani carinski postupak, zajedno sa propisanim ispravama i podnošenjem robe predstavlja redovni postupak deklariranja robe.

Međutim, osim redovnog postupka, carinski propisi predviđaju mogućnost da se deklariranje robe može vršiti i u pojednostavnjenom obliku.

 

 Pojednostavnjeni postupci deklariranja robe

Pojednostavnjeni postupci deklariranja robe predstavljaju mogućnost da se roba deklarira na jedan od sljedećih načina:

• podnošenjem nepotpune carinske deklaracije,
• podnošenjem komercijalne isprave, te
• ispostavljanjem knjigovodstvenog zapisa

 Zajednička karakteristika navedenih pojednostavnjenih postupaka je da deklarant iste može koristiti samo pod uvjetom da je prethodno ishodio i odgovarajuće pisano odobrenje za uporabu pojednostavnjenom postupka deklarariranja robe.

 Primjenu nepotpune carinske deklaracije odobrava nadležna carinska ispostava kojoj je podnesena roba i nepotpuna deklaracija, na način da odobrenje izdaje u skraćenom postupku, u obliku bilješke na samom zahtjevu. Nepotpuna carinska deklaracija podrazumijeva da ista ili ne sadrži sve podatke koji su potrebni za određeni carinski postupak ili ne sadrži sve isprave za taj postupak (kao npr. izvornik dokaza o podrijetlu robe, rješenje o oslobođenju od plaćanja carine i poreza i sl.): Međutim, prihvat nepotpune carinske deklaracije ne može se odobriti u slučaju kada nedostaje isprava koja je uvjet carinjenju, kao što su dozvole za uvoz/izvoz određene robe, rješenje o zdravstvenoj ispravnosti pošiljke i dr.

 Pri tome, da bi se nepotpuna carinska deklaracija mogla prihvatiti potrebno je da ista sadrži minimum podataka koji su propisani odgovarajućim odredbama Uredbe.

 Stoga, nakon podnošenja pisanog zahtjeva za prihvat nepotpune carinske deklaracije, carinska ispostava prije izdavanja odobrenja provjerava da li ista, s obzirom na zahtijevani carinski postupak, sadrži propisani minimum podataka. Ako su ispunjeni propisani uvjeti, izdati će se odobrenje za prihvat nepotpune carinske deklaracije, te će se odrediti rok u kojem je korisnik odobrenja dužan podnijeti nedostajuće isprave i/ili podatke.

 Kao drugi oblik pojednostavnjene deklaracije je upotreba i korištenje komercijalne isprave, u pravilu fakture, kojim se roba stavlja u zahtijevani carinski postupak. Odobravanje ovog oblika pojednostavnjenja vrše carinarnice mjesno nadležne prema sjedištu podnositelja zahtjeva, koje nakon podnošenja pisanog zahtjeva provjeravaju ispunjenost uvjeta za izdavanje odobrenja. Upotreba komercijalne isprave kao oblika pojednostavnjenog deklariranja može se odobriti samo iznimno, kada se radi o lakoprepoznatljivoj robi, te se u pravilu odobrava samo za tiskovine, pijesak, šljunak i sl.

 Treći oblik pojednostavnjenog postupka deklariranja predviđa upotrebu knjigovodstvenog zapisa kao pojednostavnjene deklaracije. Ovaj način pojednostavnjenog postupka odobrava Središnji ured Carinske uprave, osim u slučaju kod carinskog skladišta tipa D, gdje pored odobrenja za taj postupak, nadležne carinarnice izdaju i odobrenje za pojednostavnjeni postupak deklariranja na temelju knjigovodstvenih zapisa samo za postupak puštanja robe u slobodni promet sa carinskog skladišta tipa D.

 Knjigovodstveni zapis kao pojednostavnjena deklaracija primjenjuje se kod statusa ovlaštenog primatelja i ovlaštenog pošiljatelja

 

 

Postupak carinskog skladištenja

             Postupak carinskog skladištenja može se odobriti za smještaj robe u carinsko skladište:

• strane robe, a da ona pri tome ne podliježe uvoznoj carini i trgovinskim mjerama, te
• domaće robe namijenjene izvozu, koja smještajem u carinsko skladište uživa primjenu mjera koja se sukladno posebnim propisima primjenjuju za izvoz te robe. U tom slučaju, roba namijenjena izvozu mora se izvesti u roku od 3 mjeseca od dana kada je bila smještena u carinsko skladište.

             Carinarnica može odobriti otvaranje carinskog skladišta ako podnositelj zahtjeva dokaže da ispunjava propisane uvjete, te da postoji stvarna gospodarska potreba za carinsko skladište. Carinsko skladište prije svega mora biti namijenjeno skladištenju robe, te u istom nije dozvoljena prodaja robe na malo, osim u slučaju carinskog skladišta tipa “D” i pod uvjetima propisanim člankom 233. Uredbe za provedbu Carinskog zakona.

             Carinarnica nadležna za nadzor nad carinskim skladištem, može na pisani zahtjev posjednika carinskog skladišta odobriti da se u prostorijama carinskog skladišta skladišti domaća roba koja nije predmet postupka carinskog skladištenja. Odobrenje se može donijeti kada je:

• gospodarski opravdano,
• moguće u bilo koje doba utvrditi koja roba je u carinskom postupku, a koja nije,
• osigurano ispunjavanje propisanih uvjeta i
• osiguran carinski nadzor.

            Pri tome, domaća roba se ne smije miješati sa robom koja se skladišti u postupku carinskog skladištenja.

             Carinsko skladište može biti:

• javno skladište, u kojem svaka osoba može skladištiti robu i
• privatno skladište, u kojem je posjednik skladišta ujedno i korisnik skladišta.

 

            Vrste carinskih skladišta:

• Javno carinsko skladište tipa “A” je skladište u kojem je posjednik skladišta odgovoran je za sve obveze koje proizlaze iz postupka carinskog skladištenja i to:          
• da se roba smještena u carinskom skladištu ne uzima ispod carinskog nadzora,
• za ispunjavanje svih obveza koje proizlaze iz smještaja robe u carinsko skladište,
• za ispunjavanje posebnih uvjeta sadržanih u odobrenju za otvaranje carinskog skladišta.

• Javno carinsko skladište tipa “B” je skladište u kojem je svaki korisnik skladišta odgovoran za ispunjenje svih obveza koje proizlaze iz postupka carinskog skladištenja za robu stavljenu u postupak carinskog skladištenja.

• Privatno carinsko skladište tipa “C” je skladište u kojem odgovornost snosi posjednik skladišta, koji je ujedno i korisnik, ali ne mora biti i vlasnik robe.

• Privatno carinsko skladište tipa “D”, u kojem odgovornost snosi posjednik skladišta, koji je ujedno i korisnik, ali ne mora biti i vlasnik robe, a roba se pušta u slobodan promet na temelju knjigovodstvenih zapisa, pri čemu su mjerodavna svojstava, carinska vrijednost i količina roba utvrđeni u trenutku stavljanja robe u postupak skladištenja.

• Privatno carinsko skladište tipa “E” namijenjeno je skladištenju robe posjednika skladišta. Posjednik skladišta je ujedno i korisnik skladišta, ali nije nužno da je i vlasnik robe. U ovom skladištu dopušta se skladištenje robe bez postupka skladištenja.

• Carinsko skladište tip “F” je javno carinsko skladište čiji je posjednik Carinska uprava.

            U istim prostorijama i na istoj lokaciji nije moguće držati različite vrste navedenih skladišta.

            Carinarnica može odobriti da se carinska skladišta, osim skladišta tipa “E” koriste i za privremeni smještaj robe. Roba u privremenom smještaju mora se držati odvojeno od druge robe i za istu se mora voditi posebna evidencija.

            Na temelju zahtjeva carinarnica može odobriti da uvozna roba može biti predmet uobičajenih oblika rukovanja koji se obavljaju sa svrhom da se roba očuva, poboljša njezin izgled ili tržišna kakvoća ili pripremi za tržište i daljnju prodaju. Uobičajeni oblici rukovanja propisani su u Prilogu 27. uz Uredbu.

            Postupak carinskog skladištenja završava prihvatom deklaracije za drugi dozvoljeni postupak ili uporabu.

 

Postupak unutarnje proizvodnje

            Postupak unutarnje proizvodnje može se odobriti za:

• stranu robu za koju se ne plaća carina niti ona podliježe trgovinskim mjerama, a namijenjena je ponovnom izvozu u obliku dobivenih proizvoda (sustav odgode),
• stranu robu koja se pušta u slobodni promet uz plaćanje carine za koju se može odobriti povrat ili otpust carine ako se roba izveze iz carinskog područja Republike Hrvatske u obliku dobivenih proizvoda (sustav povrata).

            Odobrenje se može dati:

• osobama sa sjedištem u Republici Hrvatskoj koje pružaju sva potrebna jamstva za pravilno izvođenje dopuštenog postupka,
• ako se uvozna roba može prepoznati u dobivenom proizvodu, osim ako se ne radi o robi koja ne postaje sastavni dio dobivenog proizvoda i ako se u cijelosti utroši ili omogućava ili olakšava proizvodnju i kada carinarnice imaju mogućnost nadzora nad dopuštenim postupkom i njegovu provedbu,
• ako se postupkom unutarnje proizvodnje postižu povoljniji uvjeti za izvoz i ponovni izvoz dobivenih proizvoda, a da pri tom nisu ugroženi osnovni interesi domaćih proizvođača sličnih ili istih interesa (gospodarski uvjeti).

Postupak unutarnje proizvodnje odobriti će se kada su gospodarski uvjeti ispunjeni. Smatra se da su gospodarski uvjeti ispunjeni u slučajevima opisanim u članku 245. Uredbe za provedbu Carinskog zakona. U svim ostalim slučajevima potrebno je dokazivati gospodarsku opravdanost, kako se ne bi ugrozili interesi domaćih proizvođača. Gospodarski uvjeti dokazuju se putem Hrvatske gospodarske komore, kojoj se podnosi zahtjev za izdavanje mišljenja o ispunjenju gospodarskih uvjeta.

Dobiveni proizvodi i roba u nepromijenjenu stanju moraju se ponovno izvesti. Carinarnica može u posebno opravdanim slučajevima odobriti puštanje robe u slobodni promet, stavljanje robe u postupak preradbe pod carinskim nadzorom, uništenje robe ili ustupanje u korist države.

            U odobrenju carinarnica određuje rok važenja odobrenja, odnosno određuje rok do kada se dobiveni proizvodi moraju izvesti iz zemlje. Carinarnica pri određivanju rokova ima u vidu gospodarske uvjete i specifične potrebe podnositelja zahtjeva. Pri tome, rok važenja odobrenja izdaje se za razdoblje ne duže od 3 godine, osim u posebno opravdanim i obrazloženim slučajevima. Međutim, za određenu robu iz članka 250. stavka 3. Uredbe, određenu su kraći rokovi završetka postupka.

Postupak unutarnje proizvodnje završava kada je za dobivene proizvode, odnosno robu u nepromijenjenom stanju prihvaćena carinska deklaracija za početak drugog carinski dopuštenog postupanja ili uporabe, te ako su ispunjeni svi drugi uvjeti za završetak postupka.

U slučaju nastanka carinskog duga, svota duga utvrdit će se na osnovi propisa mjerodavnih za određivanje carine koji su važili za uvoznu robu u vrijeme prihvaćanja deklaracije za stavljanje te robe u postupak unutarnje proizvodnje. Prilikom obračuna carinskog duga, obračunat će se i zatezna kamata.

Korisnik odobrenja mora nadležnoj carinarnici podnijeti obrazac za završetak postupka, u roku od 30 dana od dana proteka roka. Kada se primjenjuje mjesečna ili tromjesečna globalizacija, obrazac za završetak postupka podnosi se za svaki mjesec ili za svako tromjesečje.

 

Postupak preradbe pod carinskim nadzorom

U postupku preradbe pod carinskim nadzorom dopušta se uporaba strane robe na carinskome području Republike Hrvatske bez obračuna carine ili primjene trgovinskih mjera radi preradbe kojom se mijenja njezina vrsta ili stanje te da se proizvodi koji su rezultat takve preradbe puste u slobodni promet uz obračun uvozne carine koja je za njih propisana.

Postupak preradbe pod carinskim nadzorom može se odobriti samo:

• osobama sa sjedištem u Republici Hrvatskoj,
• ako se uvozna roba može prepoznati u prerađenim proizvodima,
• ako se robi poslije preradbe ne može na gospodarstven način vratiti izgled, sastav ili stanje koje je imala prije stavljanja u postupak,
• ako uporaba postupka ne može dovesti do izbjegavanja pravila o podrijetlu ili količinskih ograničenje koja važe za uvoznu robu, te
• ako uporaba toga postupka pomaže stvaranju ili održavanju prerađivačke djelatnosti u Republici Hrvatskoj, a ne ugrožava interese proizvođača slične ili iste robe u Republici Hrvatskoj.

Korisnik odobrenja mora nadzornoj carinarnici podnijeti obrazac za završetak postupka u roku od 30 dana od dana isteka roka za završetak postupka do kojega se mora završiti postupak preradbe pod carinskim nadzorom.

Carinska vrijednost dobivenih proizvoda kod postupka preradbe pod carinskim nadzorom, utvrđuje se na jedan od sljedećih načina:

• carinska vrijednost dobivenih proizvoda utvrđuje se na temelju jedne od metode iz članka 32. – 35. Carinskog zakona, ili se
• utvrđuje na temelju carinske vrijednosti uvozne robe kojoj se dodaju troškovi preradbe.

 

Privremeni uvoz

            Carinski postupak privremenog uvoza je carinski postupak s odgodom od plaćanja carine i poreza, koji se odobrava za robu koja se privremeno uvozi u carinsko područje Republike Hrvatske sa točno određenom namjenom, uz uvjet ponovnog izvoza u odobrenom roku i u nepromijenjenom stanju.

            Nacionalni carinski propisi kojima se propisuje postupak privremenog uvoza su članci 145. do 152a. Carinskog zakona, te članci 260. do 297. Uredbe za provedbu Carinskog zakona. Također, privremeni uvoz reguliran je i odgovarajućim odredbama Konvencije o privremenom uvozu («Narodne novine - Međunarodni ugovori», br. 16/98).

            Privremeni uvoz se može odobriti uz potpuno oslobađanje od plaćanja carine ili uz djelomično oslobađanje od plaćanja carine.

            Postupak privremenog uvoza uz potpuno oslobađanje od plaćanja carine uključuje robu namijenjenu različitoj namjeni i svrsi, primjerice robu za izlaganje na međunarodnim sajmovima, osobne i športske predmete putnika, profesionalnu opremu, robu za potrebe pomoraca, ambalažu i dr. Privremeni uvoz uz potpuno oslobađanje propisan je Aneksima B.1. do B.9., C i D navedene međunarodne Konvencije. Roba koja se privremeno uvozi uz potpuno oslobađanje može se deklarirati (ovisno o vrsti i namjeni robe) usmenim putem, ili uz pisanu deklaraciju i podnošenje jamstva.

            Također, postupak privremenog uvoza uz potpuno oslobađanje može se odobriti i uz podnošenje ATA karneta. ATA karnet je međunarodna carinska isprava koju Republika Hrvatska prihvaća umjesto JCD-a za privremeni uvoz i uključuje međunarodno priznato jamstvo za pokriće uvoznih carina i poreza. Republika Hrvatska prihvatila je ATA karnet i kao međunarodnu carinsku ispravu za postupak privremenog izvoza. Ovlašteni izdavatelj i jamac ATA karneta u Republici Hrvatskoj je Hrvatska gospodarska komora.

            Sukladno Aneksu E Konvencije i članka 150. Carinskog zakona, privremeni uvoz robe uz djelomično oslobađanje od plaćanja carine i poreza, može se odobriti za robu koja ostaje u vlasništvu osobe sa sjedištem ili prebivalištem u inozemstvu i koja se privremeno uvozi, ali ne zadovoljava uvjete za privremeni uvoz s potpunim oslobađanjem od plaćanja carine. Rok za ponovni izvoz robe privremeno uvezene po Aneksu E Konvencije je maksimalno 24 mjeseci.

            Carinski dug kod privremenog uvoza po Aneksu E. Konvencije o privremenom uvozu, obračunava se na način da se svota carinskog duga određuje za svaki mjesec ili za dio mjeseca u kojem se roba nalazi u postupku privremenog uvoza, i to u visini 3% od svote carine koju bi trebalo platiti za robu kad bi ona bila puštena u slobodan promet na dan prihvaćanja deklaracije za stavljanje robe u postupak privremenog uvoza.

            Ukoliko se roba ne izveze iz Republike Hrvatske u roku koji je određen odobrenjem carinarnice, naplatit će se cjelokupan carinski dug koji je bio izračunat prilikom privremenog uvoza, kao i kamata na iznos carinskog duga za razdoblje trajanja privremenog uvoza, osim u slučajevima propisanim člankom 227. stavkom 5. Uredbe za provedbu Carinskog zakona.

            Više pojedinosti o postupku privremenog uvoza može se pronaći pod naslovom Privremeni uvoz u RH

 

Postupak vanjske proizvodnje

Postupak vanjske proizvodnje omogućava da se domaća roba privremeno izvozi iz carinskog područja Republike Hrvatske radi obavljanja određenih radnji, nakon čega se proizvodi dobiveni proizvodnim radnjama ponovo uvoze u Republiku Hrvatsku.

Odobrenje za postupak vanjske proizvodnje izdaje se samo:

• osobama sa sjedištem u Republici Hrvatskoj,
• ako je moguće utvrditi da su dobiveni proizvodi proizvedeni od privremeno izvezene robe, te
• ako donošenje odobrenja ozbiljno ne ugrožava osnovne interese hrvatskih proizvođača (gospodarski uvjeti). Provjera gospodarskih uvjeta provodi se putem Hrvatske gospodarske komore.

Postupak vanjske proizvodnje odobriti će se samo u slučaju ako postoji mogućnost nadzora postupka i njegova provjera. U tu svrhu u odobrenju se određuju sredstva i metode kojima će se utvrditi da li su dobiveni proizvodi proizvedeni od privremeno izvezene robe. Kao jedna od metoda utvrđivanja istovjetnosti robe je Informativni obrazac za olakšavanje postupka vanjske proizvodnje, propisan Prilogom 31. Uredbe za provedbu Carinskog zakona. Pored toga, mogu se odrediti i druge metode utvrđivanja istovjetnosti robe kao što je opis posebnih oznaka ili proizvodnih brojeva privremeno izvezene robe, stavljanje carinskih obilježja ili drugih znakova prepoznavanja, uzimanje uzoraka robe, fotografija, slika ili tehničkog opisa robe i dr. Međutim, i u slučaju ako zbog prirode proizvodnih radnji nije moguće sa sigurnošću utvrditi da li su dobiveni proizvodi nastali iz privremeno izvezene robe, može se odobriti postupak vanjske proizvodnje, pod uvjetom da podnositelj dokaže da roba, uporabljena u postupku vanjske proizvodnje, ima istu osmeroznamenkastu tarifnu oznaku, da je iste trgovačke kakvoće i tehničkih svojstava, kao i privremeno izvezena roba.

Postupak vanjske proizvodnje završava odobravanjem potpunog ili djelomičnog oslobođenja od plaćanja carinskog duga kod puštanja dobivenih proizvoda u slobodan promet. Djelomično ili potpuno oslobođenje od plaćanja carine određuje se tako da se od svote uvozne carine obračunane za dobivene proizvode što ih se pušta u slobodan promet odbije svota uvozne carine koja bi se obračunala istog dana za privremeno izvezenu robu, kada bi se ona uvozila u Republiku Hrvatsku iz zemlje u kojoj je bila predmet proizvodnih radnji ili zemlje u kojoj je bila posljednja proizvodna radnja.

Postupak  vanjske proizvodnje odobrava se i u slučaju popravka robe, i isti se može odobriti samo u slučaju da je roba koja se privremeno izvozi podobna za popravak, odnosno ako se u postupku donošenja odobrenja ustanovi da je moguće izvršiti popravak robe koja se privremeno izvozi.

Obračun carinskog duga kod povrata robe sa popravka u okviru postupka vanjske proizvodnje, ovisi da li je popravak obavljen uz plaćanje ili bez plaćanja.

Roba čiji je popravak obavljen bez plaćanja pušta se u slobodan promet uz potpuno oslobođenje od plaćanja carine.

Roba čiji je popravak obavljen uz plaćanje djelomično se oslobađa plaćanja carinskog duga. U tom slučaju carinski dug se utvrđuje na osnovi elementa za obračun koji vrijede za dobivene proizvode na dan prihvaćanja deklaracije za njihovo puštanje u slobodni promet. Pri tome, carinsku vrijednost robe čini visina troškova popravka, u koje se uračunavaju sva plaćanja (u novcu, stvarima ili uslugama) koja izvrši ili treba izvršiti korisnik odobrenja u korist osobe koja obavlja popravak, ili posredna i neposredna plaćanja koja su uvjet za izvršenje popravka privremeno izvezene robe, pod uvjetom da su ti troškovi jedino plaćanje korisnika odobrenja, te da nisu pod utjecajem bilo kojeg oblika povezanosti korisnika odobrenja i osobe koja je obavila popravak.

 

Način provedbe postupaka sa gospodarskim učinkom reguliran je Naputkom Carine uprave Središnjeg ured br. 4/06 od 28. srpnja 2006. godine, koji je objavljen na web stranici Carinske uprave pod Naputcima.

 

 

Postupak izvoza

            U izvoznom postupku odobrava se iznošenje domaće robe iz carinskog područja Republike Hrvatske.

            Sva domaća roba namijenjena izvozu mora se staviti u izvozni postupak. Izvozni postupak u pravilu se obavlja jedinstvenom carinskom deklaracijom. Carinsku deklaraciju podnosi deklarant ili njegov zastupnik. Carinska deklaracija mora biti popunjena na obrascu jedinstvene carinske deklaracije (JCD), te mora biti ispunjena na propisani način sukladno Pravilniku o obrascima za provedbu Carinskog zakona.

Carinarnica prihvaća carinsku deklaraciju pod uvjetom da je pravilno popunjena i da su joj priložene sve isprave potrebne za zahtijevani postupak. Za izvedbu carinskog postupka primjenjuju se propisi na dan prihvaćanja carinske deklaracije.

 

Postupak izvoza reguliran je Naputkom Carinske uprave Središnjeg ureda br. 11/02 od 27. ožujka 2002. godine, koji je objavljen na web stranici Carinske uprave pod Naputcima.

 

 

Unos robe u slobodnu zonu ili slobodno skladište

Slobodne zone u Republici Hrvatskoj posluju temeljem Zakona o slobodnim zonama («Narodne novine», br. 44/96, 92/05 i 85/08), dok je carinski aspekt poslovanja propisan važećim odredbama Carinskog zakona i Uredbe za provedbu Carinskog zakona.

            Slobodna zona je dio carinskog područja Republike Hrvatske koji je odijeljen od ostaloga carinskog područja gdje se za stranu robu smatra da nije u carinskog području Republike Hrvatske u svrhu naplate uvozne carine i primjene trgovinskih mjera pri uvozu, uz uvjet da roba nije stavljena u carinski postupak za koji je propisano plaćanja uvozne carine ili trošena odnosno rabljena drugačije od uvjeta propisanih carinskim propisima. Kada se radi o domaćoj robi koja je namijenjena izvozu a za koju postoje posebni propisi na osnovi njezina smještaja u slobodnu zonu, na istu se primjenjuju mjere koje bi se primjenile pri izvozu takve robe.

U slobodnu zonu može se unositi strana i domaća roba. Roba koja se nalazi u slobodnoj zoni može se:

• pustiti u slobodan promet prema uvjetima propisanim za taj postupak, 
• bez posebnog odobrenja ovlaštene carinarnice podvrgnuti uobičajenim postupcima očuvanja i poboljšanja njezinih uporabnih i trgovačkih svojstava radi pripreme za prodaju,
• staviti u postupak unutarnje proizvodnje pod uvjetima propisanim za taj postupak,
• pustiti u postupak preradbe pod carinskim nadzorom pod uvjetima propisanim za taj postupak,
• privremeno uvesti pod za to propisanim uvjetima i postupku,
• ustupiti u korist države,
• uništiti i na drugi način učiniti nepodobnom za bilo kakvu uporabu pod uvjetom da se na propisani način podnesu carinarnici/carinskoj ispostavi svi podaci za koje ista ocijeni da su potrebni,
• prenijeti drugom korisniku zone odnosno prodati, uz obavezu da o tome odmah obavijesti nadležnu carinarnicu/carinsku ispostavu uz prilaganje odgovarajuće isprave (ugovor, račun i sl.) a prenošenje i preuzimanje robe oba korisnika iskažu u svojim evidencijama. 

Ako se roba smještena u slobodnu zonu pušta u slobodni promet u slobodnoj zoni, korisnik zone podnosi carinsku deklaraciju za puštanje robe u slobodni promet uz obračun carine. Na tu robu sukladno članku 2. stavku 2. Zakona o porezu na dodanu vrijednost, s obzirom da se poreznim propisom područje slobodne zone ne smatra tuzemstvom, ne plaća se porez na dodanu vrijednost.

Roba se može staviti u jedan od postupaka pod točkama c) do e) samo ako je korisnik prije ishodio odobrenje za određeni carinski postupak i u skladu s propisima za te postupke. Pri tome, nakon što je roba smještena u slobodnu zonu, ista se stavlja u jedan od tih postupaka knjigovodstvenim zapisom sukladno članku 192. Uredbe za provedbu Carinskog zakona.

 

Provedba carinskog postupka u slobodnoj zoni reguliran je Naputkom Carinske uprave Središnjeg ureda br. 5/06 od 28. srpnja 2006. godine, koji je objavljen na web stranici Carinske uprave pod Naputcima.

 

 

Utvrđivanje carinske vrijednost

1. Općenito – što je carinska vrijednost i kakav je njezin značaj

1.1. Što je carinska vrijednost?

Carinska vrijednost čini vrijednost robe kada se određuje ad valorem carinu na uvoznu robu, tj. vrijednost robe utvrđenu prema carinskim propisima, a služi kao osnova za obračun uvoznih davanja na uvoznu robu.

1.2. Zašto je važna carinska vrijednost?

Carinska vrijednost jedan je od temeljnih i najvažnijih instituta carinskog sustava, a njezin značaj proizlazi iz činjenice da se mehanizam carinske zaštite temelji na carinskoj vrijednosti i stopama carine kao najvažnijim elementima utvrđivanja zaštite. Kada se primjenjuje načelo ad valorem carine, tj. carina prema vrijednosti robe, carinska vrijednost osnovom je za plaćanje carinskih i poreznih davanja, pa će, ako je se ne utvrdi pravilno, izazvati dvojak utjecaj pa uvoznik plaća manje ili više davanja, a carina ubire manje ili više prihoda državi, što prouzročuje nezadovoljavajuću carinsku zaštitu.

1.3. Što su ad valorem carinske pristojbe i postoje li još neke?

Ad valorem carinske pristojbe znače da se carinu određuje od vrijednosti robe, tj. da je se obračunava na uvoznu ili izvoznu robu u fiksnom postotku od carinske vrijednosti i primjenjuje na zakonom propisane proizvode. Ad valorem carina ujedno je najprimjenjiviji način obračuna carine. Prema načinu obračuna, osim carina po vrijednosti (ad valorem), postoje i specifične carine što se temelje na osobitima mjerilima − količina, težina, volumen, područje, kapacitet, itd. − te kombinirane carine što su dijelom ad valorem a dijelom specifične.

1.4. Tko deklarira carinsku vrijednost i koje isprave prilaže?

Carinsku vrijednost uvozne robe deklarira uvoznik ili ovlašten carinski otpremnik. Carinsku vrijednost deklarira se na temelju carinske deklaracije, a u propisanim slučajevima i temeljem deklaracije o carinskoj vrijednosti robe (vidi poglavlje 11) kojoj se prilaže račun ili ugovor o kupoprodaji robe, ili neki drugi dokument kakav dokazuje stjecanje. Carinski službenici, ako smatraju potrebnim, mogu zahtijevati i dodatne dokumente i podatke. Dodatnu se dokumentaciju, najčešće, zahtijeva ako se posumnja u istinitost i ispravnost deklarirane vrijednosti (vidi poglavlje 10).

2. Propisi o utvrđivanju carinske vrijednosti i temeljna načela

 

2.1. Općeprihvaćena međunarodna pravila utvrđivanja carinske vrijednosti

Carinsku vrijednost uvezene robe utvrđuje se sukladno nacionalnim zakonima zemlje uvoznice, ali se nacionalni zakoni zemalja članica WTO-a moraju temeljiti na WTO Sporazumu o carinskoj vrijednosti što je neslužbeni naziv za sljedeće propise:
   ▪ članak VII. Općeg sporazuma o carinama i trgovini (GATT) iz 1994.
   ▪ Sporazum o primjeni članka VII. GATT-a, 1994.
   ▪ ministarske odluke (Odluka koja se odnosi na slučajeve kada carinska služba ima razloga posumnjati u istinitost deklarirane vrijednosti i Odluka o tekstovima koji se odnose na minimalne vrijednosti i uvoz kad ga obavljaju ovlašteni zastupnici).

2.2. Temeljna načela Sporazuma o carinskoj vrijednosti WTO-a

Temeljna su načela, prema Sporazumu o primjeni članka VII. GATT-a, kako slijedi:
   − najveće oslanjanje na transakcijsku vrijednost,
   − jedinstvenost u procjeni,
   − pravičnost i neutralnost,
   − jednostavnost i nepristran kriterij,
   − u skladu s komercijalnom praksom.
Cilj je toga Sporazuma, s ministarskim odlukama, stvoriti pošten, neutralan i jednostavan sustav utvrđivanja carinske vrijednosti, kakav će odražavati trgovačku realnost, umjesto proizvoljna i nerazumnog načina − ta su načela zapravo temeljne postavke utvrđivanja carinske vrijednosti u Hrvatskoj.

2.3. Koji propisi uređuju pitanja utvrđivanja carinske vrijednosti u RH?

WTO Sporazum o carinskoj vrijednosti (u daljnjem tekstu Sporazum)  u Hrvatskoj je u direktnoj primjeni kroz Carinski zakon i Uredbu za provedbu CZ-a. Isti predstavljaju temeljne propise o utvrđivanju carinske vrijednosti.

3. Metode utvrđivanja carinske vrijednosti i pravilo hijerarhije

 

3.1. Propisane metode utvrđivanja carinske vrijednosti

Sporazum WTO-a propisuje primjenu sljedećih metoda:
   1. metoda transakcijske vrijednosti
   2. transakcijska vrijednost istovjetne robe
   3. transakcijska vrijednost slične robe
   4. dedukcijska (izvedena) vrijednost
   5. izračunana metoda
   6. alternativna metoda.

3.2. Je li neka metoda značajnija od drugih?

Najznačajnija je metoda transakcijske vrijednosti, zapravo je temelj za utvrđivanje carinske vrijednosti. Jedino kada se carinsku vrijednost ne može utvrditi na temelju nje, primijenit će se ostale, sukladno pravilu hijerarhije.

3.3. Što znači pravilo hijerarhije u primjeni metoda utvrđivanja carinske vrijednosti?

WTO Sporazum o carinskoj vrijednosti propisuje šest metoda utvrđivanja carinske vrijednosti, s tim da je prva i temeljna metoda transakcijske vrijednosti. U primjeni metoda utvrđivanja carinske vrijednosti nužno je provoditi načelo hijerarhije − ako se carinsku vrijednost ne može utvrditi na temelju prve metode, primjenjuje se drugu, potom treću, i tako redom.

3.4. Može li se mijenjati redoslijed primjene metoda?

WTO Sporazum o carinskoj vrijednosti, na zahtjev uvoznika, omogućuje zamjenu redoslijeda primjene metode dedukcijske vrijednosti i metode izračunane vrijednosti.

4. Metoda transakcijske vrijednosti

 

4.1. Što je transakcijska vrijednost?

Transakcijska vrijednost stvarno je plaćena ili plativa cijena za robu koju se prodaje radi izvoza u zemlju uvoza, usklađena za troškove što ih se uračunava i troškove što ih se ne uračunava u carinsku vrijednost (vidi 6. i 7. skupinu pitanja).

4.2. Što je stvarno plaćena ili plativa cijena?

Cijena stvarno plaćena ili plativa razumijeva ukupno plaćanje za uvezenu robu, što je već obavljeno ili će ga kupac tek obaviti u korist prodavatelja. Cijena stvarno plaćena ili plativa obuhvaća ukupna plaćanja kupca prodavatelju ili trećoj osobi, već obavljena ili predviđena kao uvjet prodaje uvezene robe. Treba napomenuti kako plaćanje ne mora nužno biti u obliku prijenosa novca, nego i u nekomu drugom obliku, npr. prijenos prava ili vlasništva i sl.

4.3. Kakvim uvjetima treba udovoljiti da bi se moglo primijeniti metodu transakcijske vrijednosti?

Metodu transakcijske vrijednosti može se primijeniti, udovolji li se sljedećim uvjetima utvrđivanja vrijednosti:

• Postojanje vjerodostojnog dokaza o prodaji robe za izvoz zemlji uvoznici − tu se metodu ne može primijeniti ako izostane prodaja, zato što tada nema ni stvarno plaćene ili plative cijene,
• Dovoljno dokaza o troškovima uračunanima u transakcijsku vrijednost i onih što ih se ne uračunava. jer Ukoliko postoje troškovi kakvi mogu utjecati na transakcijsku vrijednost, a nema dovoljno dokaza o njima, carinsku će se vrijednost utvrđivati uz primjenu drugih propisanih metoda.
• Kupca se ne smije ograničavati u raspolaganju robom ili njezinom uporabom, osim ograničenja što ih:
• nameću ili zahtijevaju zakoni ili javne vlasti u zemlji uvoznici, npr. dozvola, licencije itd.
• ograničuje zemljopisno područje u kojemu se robu može preprodati, ili kad
• ne utječu znatno na vrijednost robe, npr. ograničenja na prodaju ili izlaganje automobila prije određenog datuma u godini početka plasmana modela.
• Kupoprodaja ili cijena robe ne smije podlijegati uvjetima ili ograničenjima za koja se ne može utvrditi vrijednost u usporedbi s vrijednošću vrednovane robe − neće se npr. prihvatiti transakcijsku vrijednost, ako prodavatelj utvrdi cijenu uvezene robe na osnovi kupovanja druge robe u određenim količinama. Transakcijska vrijednost neće biti prihvatljiva ni ako cijena uvezene robe ovisi o cijeni po kojoj kupac prodavatelju prodaje drugu robu, kao niti utvrdi li se cijenu u obliku uplate, neovisno o uvezenoj robi, npr. ako prodavatelj nudi poludovršene proizvode uz uvjet da će primiti određenu količinu dovršenih.
• Nikakvu se naknadu od sljedeće preprodaje, raspolaganja robom ili uporabe robe, izravno ili neizravno, ne smije dostaviti prodavatelju, osim ako su provedene nužne prilagodbe.
• Kupac i prodavatelj ne smiju biti međusobno povezani ili, ako jesu, povezanost ne smije utjecati na cijenu robe (vidi poglavlje 7).

4.4. Kako utvrditi carinsku vrijednost robe koju se uvozi ako je izostala prodaja?

»Robom koju se uvozi bez prodaje« smatra se sljedeće:
   ▪ darove, uzorke i promidžbeni materijal dobiven bez novčane naknade, tj. besplatne pošiljke
   ▪ robu uvezenu na konsignaciju
   ▪ robu što ju je uvezao posrednik koji je ne kupuje, a prodaje je poslije uvoza
   ▪ robu što ju je uvezla podružnica koja nije odvojena pravna osoba
   ▪ robu uvezenu u najam, zakup ili na posudbu
   ▪ robu (otpad ili ostaci) uvezenu u zemlju uvoza radi uništenja, kad pošiljatelj uvozniku plaća tu uslugu.
U nabrojenim slučajevima, carinsku vrijednost ne može se utvrditi uz primjenu metode transakcijske vrijednosti, zato što nema prodaje, što je osnova transakcijske vrijednosti, pa će se carinsku vrijednost utvrditi procjenom, uz primjenu sljedeće moguće metode utvrđivanja.

4.5. Kako se postupa kad postoji više prodaja prije ulaska robe u carinsko područje zemlje uvoza?

Transakcijsku vrijednost čini cijena stvarno plaćena ili plativa za robu što je se prodaje radi izvoza u zemlju uvoza. Ako se robu koja je predmet prodaje deklarira za puštanje u slobodan promet, smatrat će se da je to dostatan dokaz kako se radi o prodaji robe za izvoz u zemlju uvoza.
Kad je u pitanju uzastopna preprodaja robe, za utvrđivanje carinske vrijednosti uzet će se posljednju prodaju što je prethodila unosu robe u hrvatsko carinsko područje ili posljednju u RH prije puštanja robe u slobodan promet.
No, treba istaknuti kako postoji i mogućnost da se kao prodaju za izvoz uzme prodaju obavljenu prije posljednje što je prethodila unosu robe u hrvatsko carinsko područje, ako uvoznik dokaže da je to bila prodaja za izvoz u RH.

4.6. Može li se pri utvrđivanju carinske vrijednosti prihvatiti popuste?

S motrišta utvrđivanja carinske vrijednosti, najčešće razlikujemo dvije skupine popusta, one u vezi s plaćanjem (npr. kasa skonto, popust radi plaćanja unaprijed i sl.) i one u vezi s količinom robe (trgovački popusti, rabati, umanjenje cijene, jer roba, ovisno o količini, ima različitu cijenu). Stoga su različita i mjerila kakvima se mora udovoljiti da bi se moglo prihvatiti određen popust.
U pogledu popusta na plaćanje u roku – što je nagrada za pravodobno plaćanje (npr. 5 % popusta za plaćanje u roku 10 dana nakon izdavanja računa) − mora ih se odobriti za robu koju se carini. Kad nije ostvaren, ipak će ga se prihvatiti u trenutku carinjenja, ako je uobičajen u pripadajućemu trgovačkom sektoru. Ako je popust viši od uobičajenih za određenu industrijsku djelatnost, uvoznik na zahtjev mora dokazati da je roba stvarno prodana po deklariranoj cijeni i da će popust biti ostvaren.
Količinski popust smatra se, u pravilu, umanjenom (sniženom) cijenom u odnosu na cijenu prema cjeniku za robu i usluge. Takav popust uzet će se u obzir kad je stvarno ostvaren, svima dostupan, unaprijed dogovoren i kad postoji dokument kakav to potvrđuje (npr. ljestvica popusta ovisi o količini robe).

4.7. Može li se prihvatiti popuste za prethodne isporuke?

Ne dopušta se popuste kakvi se ne odnose na konkretnu pošiljku, nego ih se daje u vezi s prijašnjim pošiljkama, pa je ukupna cijena robe polazištem pri utvrđivanju carinske vrijednosti.
Opće je pravilo da se cijenu kakvu se u trenutku utvrđivanja carinske vrijednosti mora platiti (ili je plaćena) uzima kao temelj za carinsku vrijednost. Sniženje cijene odobreno tek nakon utvrđivanja carinske vrijednosti (npr. na kraju godine), napose kad u početku ne postoji to pravo, neće se uzeti u obzir, tj. neće ga se moći prihvatiti kao umanjenje carinske vrijednosti. Jednako vrijedi za popuste unatrag ili pak zbog nepredviđenih okolnosti i sl., jer se popuste kakvi se ne odnose na određenu uvoznu pošiljku ne može prihvatiti kao takve.

4.8. Kako se postupa u vezi s ostalim umanjenjima iskazanima u računu?

Često se u računima prodavatelja može primijetiti različita smanjenja plaćanja što ih se ne može priznati, s obzirom da se cijenu stvarno plaćenu za robu ne može umanjiti u okolnostima kad:
   ○ kupac poduzima određene aktivnosti za ili u ime prodavača, kao dio uplate
   ○ po kupoprodajnom ugovoru (npr. iz ugovora se vidi da kupac u ime prodavatelja obavlja marketinšku djelatnost u zemlji uvoza, pa mu prodavatelj zauzvrat umanjuje cijenu robe)
   ○ kupac osigurava drugu robu ili usluge trećoj strani za ili u ime prodavatelja, kao uvjet za prodaju uvezenih dobara
   ○ kad povezanost stranaka utječe na cijenu
   ○ cijena uvezenih dobara već je bila umanjena na temelju prijašnjih transakcija
   ○ kupac nikada ne iskorišćuje mogući popust na gotovinsko plaćanje, nego uvijek plaća ugovorno usuglašenu bruto-cijenu robe.

4.9. Kojim se ispravama dokazuje stvarno plaćenu ili plativu cijena za robu?

Da bi se carinsku vrijednost utvrdilo na temelju metode transakcijske vrijednosti mora postojati prodaja za izvoz u zemlju uvoza i vjerodostojan dokaz o prodaji. Račun o prodaji robe (trgovački ili komercijalni račun) osnovni je robni dokument što potvrđuje vlasništvo nad robom i služi za utvrđivanje carinske vrijednosti, tj. stvarno plaćene ili plative vrijednosti. Račun je dokument što ga prodavatelj ispostavlja kupcu radi namirenja protuvrijednosti isporučene robe ili usluge te mora sadržavati osnovne podatke na osnovi kojih se može spoznati koju se robu prodaje i kome te tko je prodaje i uz koliku cijenu. Račun može imati bilo kakav oblik, ne mora biti izvorni primjerak, ne mora biti potpisan, može biti ispostavljen elektronički, ili poslan telefaksom (naknadno se može zahtijevati prilaganje izvornika, ako nije posve čitak ili sl., a ne sumnja se u prijevaru). Može se, ako je carinskom djelatniku nužno, zahtijevati prijevod.
Treba reći kako račun mora sadržavati i broj i datum radi unosa u knjigovodstvenu dokumentaciju. Umjesto računa, poglavito u međusobnoj trgovini fizičkih osoba, može se pojaviti kupoprodajni ugovor ili neki drugi dokument što dokazuje prijenos vlasništva.

4.10. Proforma računi, predračuni, konzularni i carinski računi te njihova uloga u utvrđivanju carinske vrijednosti

Proforma račun zapravo je ponuda prodavatelja što sadrži sve bitne podatke kao račun, ali ne znači prodaju robe ni promjenu vlasništva. Ako kupac u određenom roku (opcija ponude) prihvati ponudu, na temelju toga se izrađuje konačan račun ili kupoprodajni ugovor, kao obvezujuće dokumente. Prema tome, na temelju proforma računa ne može se utvrđivati carinsku vrijednost uz primjenu metode transakcijske vrijednosti, jer nije vjerodostojan dokument o prodaji robe.
Predračun može služiti pri prodaji robe podložne određenim gubicima u prijevozu te se preuzimanje robe dogovara na odredištu (stranke su se unaprijed dogovorile o svim detaljima). Budući da se predračun ispostavlja za ukrcanu robu, ne može biti osnovom za plaćanje, nego služi samo kao dokument što pokazuje o kojoj se robi radi, koliko je robe ukrcano i sl., a tek se na odredištu ispisuje konačan račun što služi kako za plaćanje robe tako i za konačno carinjenje.
Carinski račun često se pojavljuje pri uvozu robe bez plaćanja protuvrijednosti − npr. reklamni uzorci, dokumentacija i sl., ali tada se ne upisuje vrijednost robe ili, ako jest, to nije njezina stvarna vrijednost.
Konzularni račun osobit je račun za robu kakav neke zemlje zahtijevaju pri uvozu. Ovjerovljuje ga konzularni predstavnik zemlje uvoznice u zemlji izvoznici, kako bi se potvrdilo vjerodostojnost podataka u računu, tj. vjerodostojnost vrijednosti robe i zemlje podrijetla. Takve se račune uobičajeno izdaje na posebnom obrascu, te se zaračunavan naknadu za uslugu. Račun ujedno služi uvozniku za provjeru stvarno obračunanih izvoznih cijena, odnosno štiti zemlju uvoznicu od umanjenja carinske vrijednosti ili krivog iskazivanja podrijetla robe i manjeg plaćanja uvoznih davanja.

4.11. Prijevozne isprave

Prijevoznu ispravu izdaje se pri zaključenju ugovora o prijevozu. Tovarni list uobičajeno sadrži informacije o vozarini za robu, a može obuhvatiti i ostale troškove isporuke robe − cijenu punjenja kontejnera i lučke troškove − a ujedno sadrži druge podatke, npr. ime pošiljatelja i kupca, luku utovara, oznake i brojeve za prepoznavanje pošiljke, s količinom, težinom, kratkim opisom robe, itd. Te su isprave tipske naravi, ovisno o vrsti prijevoza, pa se najčešće govori o sljedećima:
U pomorskom prometu – teretnica ili konosman (Bill of Lading)
Teretnica je potvrda za robu primljenu radi isporuke uz pisanu obvezu prijevoznika (uobičajeno prijevoznička kompanija) pošiljatelju da će primljenu robu dostaviti primatelju u stanju u kakvomu je i primljena. Kao dokument prava vlasništva u pogledu tereta, posjedovanje teretnog lista je »na prvi pogled« (prima facie) dokaz vlasništva robe i prenosiv je. Budući da je teretnica dokument o vlasništvu, uobičajeno sadrži »komplete« po tri primjerka. Teretnica može glasiti na ime, po naredbi ili na donositelja. Teretnicu na ime prenosi se ustupanjem, teretnicu po naredbi indosamentom, a teretnicu na donositelja predajom. Čista je teretnica ona što ne sadrži primjedbe na stanje robe i ambalaže, te se samo nju može uporabiti kao dokumentarni akreditiv, dok nečista teretnica ima primjedbe na stanje robe pri ukrcaju na brod.
Prijevozna isprava u željezničkom prijevozu
U željezničkom prometu govorimo o teretnom listu, tj. željezničkom tovarnom listu što je isprava u kojoj željeznica potvrđuje da je primila robu na prijevoz. Ta isprava dokazuje postojanje ugovora o prijevozu robe željeznicom, a ispunjava je pošiljatelj robe (otpremnik) koji i odgovara za ispravnost i točnost navoda. U međunarodnomu željezničkom prometu sadržaj i oblik isprave propisuje Međunarodna konvencija o ugovorima o željezničkom prometu -Konvencija CIM.
Prijevozna isprava u cestovnom prometu
Kamionski tovarni list CMR –Međunarodna konvencija o ugovorima o cestovnom prometu isprava je o pošiljci što potvrđuje da je prijevoznik primio robu te da su prodavatelj i prijevoznik ugovorili prijevoz. CMR nije dokument o vlasništvu, nasuprot teretnici u brodskom prometu, i ne daje nositelju i/ili prijevozniku pravo vlasništva ili posjedovanja robe. Prijevoznik je odgovoran za bilo kakav gubitak, štetu ili odlaganje pošiljke do trenutka isporuke, a prodavatelj odgovara za bilo kakav gubitak ili štetu što je može pretrpjeti prijevoznik radi nepravilnosti podataka unesenih u CMR.
Prijevozna isprava u zračnom prometu
Tovarni list u zračnom prometu dokument je što pokriva prijevoz robe zrakom i potvrda zrakoplovne kompanije pošiljatelju da je primila robu radi otpreme zračnim putem do imenovanog primatelja. Isti je reguliran Međunarodnom konvencijom o ugovorima u zračnom prometu - konvencija IATA

4.12. Kako se utvrđuje carinsku vrijednost za zamjensku robu dostavljenu besplatno?

U pogledu određenih vrsta robe postoji trgovačka praksa da pošiljka obuhvati i određenu količinu proizvoda »bez plaćanja«, kao zamjenu za proizvode za koje je iskustvo pokazalo da će vjerojatno biti neispravni ili oštećeni u prijevozu. Slično se može poslati veću količinu naručenog materijala, npr. zato što je poznato da su rubovi podložni oštećenju u prijevozu. Tada se smatra da prodajna cijena pokriva ukupno isporučenu količinu, pa ne treba pokušavati vrednovati odvojeno »besplatnu zamjenu« ili uzimati u obzir dodatnu količinu robe.
Ako pak pošiljatelj šalje određenu »zamjensku« robu u posebnoj pošiljci bez naknade, treba je smatrati robom uvezenom radi izvorne transakcije, odnosno robom za koju treba utvrditi carinsku vrijednosti to na temelju metode transakcijske vrijednosti istovjetne robe uz primjenu cijena izvorne transakcije.

4.13. Kako se postupa kad kupac poduzima radnje na vlastiti račun?

Kad kupac poduzima radnje o vlastitom trošku, nakon nabave robe, a prije uvoza, i različite su od troškova što ih se uračunava u transakcijsku vrijednost, to se ne smatra posrednim plaćanjem prodavatelju, iako se takve radnje može poduzeti u korist ili u dogovoru s prodavateljem, pa se pri određivanju carinske vrijednosti trošak ne dodaje stvarno plaćenoj ili plativoj cijeni.
To obuhvaća sljedeće radnje:
   ▪ tržišne (marketinške) studije i istraživanja
   ▪ oglašavanje trgovačke marke pod kojom će se robu prodavati
   ▪ pripremanje izložbenih salona
   ▪ sudjelovanje na izložbama
   ▪ testiranje i dr.
Te radnje ne smiju biti uvjet prodaje robe. Treba upozoriti na pojam u vlastitom trošku što razumijeva da je kupac samostalno odlučio provesti npr. ispitivanje kvalitete kupljenih proizvoda, pa šalje vlastita dva stručnjaka u tvornicu proizvođača. No, kad prodavatelj uvjetuje da proizvodnji moraju nazočiti dva stručnjaka koji će obavljati kontrolu, a kupac snosi taj trošak kako bi dobio robu, to se uračunava u cijenu stvarno plaćenu ili plativu za robu, jer je to plaćanje uvjet za prodaju robe.

4.14. Kako se postupa s troškovima jamstva za robu?

Jamstvo je osiguranje da roba neće imati nedostataka te ga se povezuje s robom i njezin je sastavni dio, pa ukupna plaćanja u vezi s jamstvom za robu čine dio stvarno plaćene ili plative cijene i ulaze u carinsku vrijednost robe.

4.15. Kakav se tečaj primjenjuje kad je roba obračunana u valuti zemlje izvoznice ili neke treće zemlje?

Sukladno Sporazumu, kad je radi utvrđivanja carinske vrijednosti nužna konverzija valute, treba primijeniti devizni tečaj kojeg su propisno objavila nadležna tijela zemlje uvoza.

4.16. Kako se utvrđuje carinsku vrijednost za software?

Ako software dolazi na mediju (CD, DVD, disketa ili sl.), carinsku vrijednost medija čini ukupna stvarno plaćena ili plativa vrijednost za software, skupa s propisanim troškovima što ih se uračunava u carinsku vrijednost.
Kada se software šalje internetom, uvozna roba sa carinskog motrišta fizički ne postoji, pa ne podliježe carinskom postupanju. Pri uvozu računalnih programa na određenu mediju, npr. disketa, magnetni disk i sl., medij podliježe obvezi carinjenja. Radijske i telefonske prijenose i softwareposlantelefonskiiliposredstvomsatelita, na temelju preporuke Svjetske carinske organizacije (WCO), ne može se klasificirati prema HS-u, pa ne podliježu postupku carinjenja.

5. Pogrešno dostavljena, oštećena, uništena roba i sl.

 

5.1. Kako se postupa kada nije  dostavljena  ukupno naručenu količinu robe?

Kupac i prodavatelj ugovorili su isporuku određene količine robe po određenoj cijeni i uz ugovorene ostale parametre isporuke. Ako se pri carinjenju utvrdi da je dio pošiljke izgubljen u prijevozu ili ga pošiljatelj nije isporučio, carinsku vrijednost utvrđuje se tako da se nedostajući dio ugovorene robe ne uzme u obzir pri utvrđivanju carinske vrijednosti i na nj se ne obračunava carinska davanja. Carinsku vrijednost utvrđuje se temeljem ugovorenih parametara, ali uzevši u obzir stvarnu količinu robe u određenoj pošiljci.

5.2. Kako se postupa nakon dostavljanja pogrešne robe?

Kada se isporuči pogrešnu robu a kupac je ipak odluči zadržati, nužno je utvrditi carinsku vrijednost za konkretnu robu, a ne za onu što su je ugovorili kupac i prodavatelj. Za pogrešno dostavljenu robu ne može se primijeniti metodu transakcijske vrijednosti, nego se carinsku vrijednost utvrđuje uz primjenu ostalih metoda.
I kad uvoznik s prodavateljem dogovori da mu pogrešno dostavljenu robu prodavatelj ostavi po cijeni ugovorenoj za prvotno naručenu (npr. radi zakašnjela izlaska na tržište i sl.), pa uvoznik stvarno plati samo toliku svotu, dogovorena vrijednost ne udovoljava uvjetima za primjenu metode transakcijske vrijednosti te je se ne može uzeti kao osnovu za utvrđivanje carinske vrijednosti robe. Carinsku vrijednost mora se utvrditi temeljem ostalih propisanih metoda utvrđivanja, poštujući pravilo hijerarhije.

5.3. Kako se postupa kad je dio pošiljke oštećen ili uništen?

Ako se roba, prije puštanja u slobodan promet djelomično izgubi ili ošteti, pri utvrđivanju carinske vrijednosti robe treba razmjerno raspodijeliti stvarno plaćenu ili plativu cijenu.
Odredbe o utvrđivanju carinske vrijednosti dopuštaju prilagodbu cijene stvarno plaćene ili plative i nakon što je roba bila puštena u slobodan promet, ako se to predviđalo ugovorom o prodaji (ili odvojenim ugovorom o jamstvu), isključivo radi uvažanja neispravnosti robe u jamstvenom roku. Kupoprodajni ugovor tada mora sadržavati odredbu kakva omogućuje usklađivanje cijene. Robu s greškom mora se obuhvatiti konkretnima i jasnim odredbama o jamstvu, o čemu govori i odredba o mogućem usklađivanju cijene. Pojedinosti u vezi s jamstvom može se urediti i u odvojenu dokumentu, uz uvjet da je povezan s kupoprodajnim ugovorom i da oba dokumenata čine dio trgovačke transakcije kupca i prodavatelja. Prodavatelj i kupac, uz to, moraju uskladiti prvotne cijene za određenu robu.

5.4. Kako se utvrđuje carinsku vrijednost za rabljenu robu?

Ako je roba kupljena kao rabljena i nije rabljena nakon prodaje, a prije uvoza, za utvrđivanje carinske vrijednosti rabljene robe nema osobitih postupaka − njome se postupa kao sa svakom drugom robom, tj. primjenjuje se propisane metode utvrđivanja.

5.5. Kako se postupa s novom ili rabljenom  robom  što je bila rabljena u trećoj zemlji prije puštanja u slobodan promet?

Ako je roba nakon prodaje, a prije puštanja u slobodan promet, bila rabljena, to svakako umanjuje njezinu vrijednost, pa se ne mora primijeniti metodu transakcijske vrijednosti. Ako se ne može primijeniti nijednu od ostalih raspoloživih metoda (2, 3, 4. i 5. metoda), carinsku vrijednost može se utvrditi uz primjenu alternativne metode − na temelju cijene po kojoj je roba bila prodana uz umanjenje za trošnost radi uporabe.

5.6. Kako se utvrđuje carinsku vrijednost kada su pošiljke rastavljene?

Postoje okolnosti kad je jedna transakcija između kupca i prodavatelja bude uvezena u nekoliko pošiljaka kao npr:
   ○ robu čini ukupno industrijsko postrojenje, a pošiljke su rastavljene radi praktičnijeg prijevoza, sukladno programu montaže
   ○ ukupan uvoz ima velik opseg, pa je roba otpremljena u nekoliko pošiljaka, sukladno zahtjevu tijekom određenog razdoblja
   ○ pošiljke su rastavljene, jer uvoznik želi robu dostaviti kroz različite luke.
Ako je pošiljka rastavljena, vrijednosti se nužno utvrđuje odvojeno, jednako kao pri promjeni valute, budući da je tečajna stopa primjenljiva na dan knjiženja važna za svaku podijeljenu pošiljku. Stoga se ukupan projekt mora procjenjivati na privremenoj osnovi, uz opravdanu dodjelu ukupne vrijednosti svakoj pošiljci, podložno konačnoj prilagodbi i procjeni po završetku uvoza.
U drugom slučaju, budući da se podijeljene pošiljke sastoje od istovjetnih jedinica ili skupina robe određene količine, vrijednost svake pošiljke može se utvrditi jednostavno raspodjelom vrijednosti transakcije.
I u trećem se slučaju može primijeniti metodu transakcijske vrijednosti, uz odgovarajuće prilagodbe, s obzirom na razlike u cijeni prijevoza.

5.7. Kako se postupa kad je kupoprodaja dogovorena prema sustavu »paket«-ugovora?

»Paket«-ugovori razumijevaju ugovore temeljem kojih kupac plaća ukupnu svotu za povezanu skupinu proizvoda, ili proizvoda prodanih zajedno, a cijena je za prodanu robu jedina obveza.
Kada se govori o tzv. paket-ugovoru, pri utvrđivanju carinske vrijednosti mogu se pojaviti npr. sljedeće teškoće:
   ● različita roba prodana je i obračunana po jedinstvenoj ukupnoj cijeni
   ● roba različite kvalitete prodana je i obračunana po jedinstvenoj ukupnoj cijeni, a samo djelomično deklarirana radi konačnog uvoza u zemlju uvoza
   ● različita roba obuhvaćena istom transakcijom obračunana je po pojedinačnim cijenama utvrđenima zbog tarifnih ili drugih razloga.
Kad je za cijelu pošiljku određena ukupna cijena, ona čini cijenu stvarno plaćenu ili plativu za robu iz te pošiljke. Ako takva cijena udovoljava uvjetima za primjenu metode transakcijske vrijednosti, nije dobro odbaciti je samo zbog zaključena »paket«-ugovora.
Činjenica da postoji jedinstvena ukupna cijena za različitu robu nije preprekom za utvrđivanje transakcijske vrijednosti. S obzirom da se robu razvrstava u različite tarifne brojeve te podliježe plaćanju različitih stopa carine, naravno da je od bitne važnosti pravilno rasporediti vrijednosti na pojedinačne proizvode robu u pošiljci, kako bi se pravilno obračunalo uvozna davanja. Tada je nužan dogovor uvoznika i carinarnice pri raspodjeli ukupne cijene na pojedinačne proizvode u pošiljci. Jasno je uz to, kako postoje praktični teškoće u razgraničenju ukupne cijene na pojedinačne proizvode zbog razvrstavanja u različite tarifne brojeve. Postoji više raspoloživih metoda, uključivši npr. primjenu cijena ili vrijednosti istovjetne ili slične robe iz prijašnjih uvoza, ako bi to omogućilo primjerene usporedbe cijena različite robe obuhvaćene »paket«-aranžmanom. Uvoznik može imati i uobičajen cjenik robu ili neki drugi dokument kakvim bi se moglo dokazati koliki se dio cijene odnosi na određenu robu.
Ako uvoznik nema podataka, ili carinarnica priložene podatke ne smatra dostatnima, ili pak sumnja u vjerodostojnost podnesenih dokaza, transakcijsku se vrijednost neće prihvatiti te će se carinsku vrijednost utvrditi na temelju drugih metoda.

5.8. Kako se pri utvrđivanja carinske vrijednosti tretira barter-poslove?

Barter-poslovi sastoje se od razmjene dobara ili usluga otprilike jednake vrijednosti. Barter može ili ne mora biti u monetarnom obliku. Pri tome nema cijene stvarno plaćene ni bilo kakvih objektivnih ili mjerljivih podataka za utvrđivanje vrijednosti, pa valja primijeniti druge metode, a ne metodu transakcijske vrijednosti. Kad je barter-transakcija izražena u monetarnom obliku, podložna je odredbama o transakcijskoj vrijednosti, iako je i tada dobro primijeniti ostale metode utvrđivanja carinske vrijednosti.

5.9. Kako se utvrđuje carinsku vrijednost za robu uvezenu u najam ili zakup?

Transakcije najma ili zakupa ne smatra se prodajom, pa i kad ugovor omogućuje kupnju robe. U takvim se okolnostima ne može primijeniti metodu transakcijske vrijednosti nego neku drugu metodu utvrđivanja vrijednosti.

6. Troškovi što ih se uračunava u transakcijsku vrijednost

 

6.1. Treba li cijeni stvarno plaćenoj za robu dodati još neke troškove?

Pri utvrđivanju carinske vrijednosti na temelju metode transakcijske vrijednost stvarno plaćenoj ili plativoj cijeni za robu treba dodati troškove i davanja što ih se uračunava u transakcijsku vrijednost i čine carinsku vrijednost uvozne robe. Postoje i troškovi što ih se ne uračunava u carinsku vrijednost, uz uvjet da ih se razdvoji od stvarno plaćene ili plative cijene.

6.2. Koje se troškove uračunava u transakcijsku vrijednost?

   ○ troškove prijevoza, osiguranja robe do luke ili mjesta ulaska u zemlju uvoza
   ○ troškove utovara, istovara i rukovanja robom povezane s prijevozom uvezene robe
   ○ provizije i naknade posredovanja, bez kupovne provizije
   ○ troškove ambalaže
   ○ troškove pakiranja
   ○ pomoćna sredstva
   ○ licencije i tantijeme
   ○ dobit od naknadne prodaje, ustupanja ili uporabe robe.

6.3. Što sve obuhvaća trošak transporta sa stanovišta utvrđivanja carinske vrijednosti robe?

Trošak transporta uobičajeno sadrži prijevoz i osiguranje robe te utovar, istovar i rukovanje robom u vezi s prijevozom. Treba istaknuti kako izraz »utovar, istovar i rukovanje robom povezano s prijevozom« razumijeva i skladištenje robe i ostale troškove tijekom prijevoza, pa se i te troškove uračunava u carinsku vrijednost uvozne robe.
Hrvatska primjenjuje tzv. CIF-cijenu hrvatska granica, što znači kako se u carinsku vrijednost uračunava trošak prijevoza i osiguranja do luke ili mjesta ulaska u područje RH.
Koliki će se dio troškova prijevoza uračunati u carinsku vrijednost robe ovisi o paritetu isporuke te o tome je li prijevoznik razdvojio dio troškova što se odnose na tuzemnu relaciju. U carinsku vrijednost ulaze samo troškovi prijevoza, osiguranja i utovara, istovara i troškovi rukovanja povezani s prijevozom uvezene robe do luke ili mjesta ulaska robe u područje RH. Ako su troškovi obračunani po jedinstvenoj cijeni isporučeno - kupac, a nije iskazan dio što se odnosi na domaću relaciju, u carinsku vrijednost robe uračunat će se ukupan trošak. Stoga deklarant mora poznavati pravila utvrđivanja carinske vrijednosti i sve činjenice u vezi s određenom transakcijom te posjedovati dokazne isprave.

6.4. Što je paritet isporuke robe?

Paritet isporuke robe ili transportna klauzula u ugovoru ili računu određuje koje sve troškove i rizike u vezi s dopremom robe snosi prodavatelj, a koje kupac, tj. kada rizik u vezi s robom prelazi s prodavatelja na kupca. Ujedno paritet isporuke naznačen u računu ili ugovoru o kupoprodaji govori jesu li troškovi prijevoza, osiguranja, rukovanje robom i sl. uračunani u plaćenu ili plativu cijenu robe ili ih tek treba dodati cijeni plaćenoj ili plativoj pri utvrđivanju carinske vrijednosti.
Međunarodna trgovačka komora objavila je u Parizu 1936. zbirku međunarodnih pravila Incoterms (International Comercial Terms – Međunarodni trgovački izrazi), radi tumačenja trgovačkih pojmova. Cilj je tih pravila bio ujednačiti postupanja u vezi s isporukom robe, kako bi se izbjeglo nesporazume i sporove kupaca i prodavatelja. Pojmovi su postali prijeko potrebni u nesmetanome odvijanju međunarodne trgovine, a njihovu autentičnost priznaju svi svjetski sudovi i druga upravna tijela, pa njihova uporaba u ugovorima o prodaji znatno smanjuje nesporazume kakvi bi mogli izazvati pravne komplikacije.
Incoterms 2000 propisuje ukupno 13 pojmova i svakoga definira kratica od tri slova. Svaki paritet pripada određenoj kategoriji (postoji četiri kategorije – E, F, C, D), a svaka skupina označuje različit stupanj odgovornosti prodavatelja za isporuku, kako slijedi:
   ● kategorija E − prodavatelj stavlja robu na raspolaganje kupcu u vlastitim prostorima i ima najniži stupanj odgovornosti za robu
   ● kategorija F – prodavatelj dostavlja robu do mjesta što ga određuje kupac (FCA, FAS, FOB)
   ● kategorija C – prodavatelj ugovara prijevoz robe, ali ne preuzima rizik od propasti ili slučajnog oštećenja, nakon što je isporučena i poslana (CFR, CIF, CPT, CIP)
   ● kategorija D – ako je ugovoren paritet isporuke iz kategorije D, prodavatelj ima najviši stupanj odgovornosti te snosi sve troškove i rizike isporuke robe kupcu u krajnjem odredištu.
INCOTEMS 2010 propisuje sljedeće paritete isporuke:

KRATICA	ZNAČENJE	VRSTA PRIJEVOZA
		Cestovni – C, zračni -Z
		željeznički - Ž, brodski - B
grupa E - maksimalno opterećenje kupca
EXW        - franko tvornica … za imenovano mjesto		SVI
grupa F
FCA	franko prijevoznik… (imenovano mjesto)	C, Z, Ž
FAS	franko uz bok broda	B
FOB	franko brod	B
grupa C
CFR	Cijena sa vozarinom … (imenovana luka istovara)	B
CIF	Cijena sa osiguranjem i vozarinom  ( luka istovara)	B
CPT	Vozarina plaćena do… (imenovano mjesto odredišta)	SVI
CIP	Vozarina i osiguranje plaćeni do … (imenovano mjesto odredišta)	SVI
grupa D - maksimalno opterećenje prodavača
DAF	Isporučeno na granici … (imenovano mjesto)	C
DES	Isporučeno franko brod … (imenovana luka istovara)	B
DEQ	Isporučeno franko obala ocarinjeno… (luka istovara)	B
DDU	Isporučeno neocarinjeno … (imenovano mjesto)	SVI
DDP	Isporučeno ocarinjeno … (imenovano mjesto)	SVI

 

INCOTERMS®2010 pravila u primjeni su od 1.1.2011. godine. Kao i prijašnje verzije ovo  izdanje izradila je Međunarodna trgovačka komora u Parizu (ICC), te su u obzir uzete značajne promjene u međunarodnom trgovanju od 2000. godine do danas, širenje zona slobodne trgovine, uporaba elektroničke komunikacije, promjene u prijevozničkoj praksi, sigurnosni elementi, proširenje primjene INCOTERMS-a i u tuzemnom prometu i dr.
Kako INCOTERMS-i predstavljaju  preporučena pravila i služe olakšanju samih odnosa između kupca i prodavatelja, ali iz istih ne proizlazi obveza korištenja u međunarodnom prometu, te ukoliko kupac i prodavatelj ne ugovore kupoprodaju robe i isporuku iste koristeći najnovija INCOTERMS 2010, već koristeći neki od „starih“ INCOTERMS ili pak uopće ne koriste ova pravila već se opisno dogovore, u postupku utvrđivanja carinske vrijednosti nužno je isto uzeti u obzir.
INCOTERMS 2010 propisuje sljedeće paritete isporuke:

BILO KOJI OBLIK TRANSPORTA
EXW	franko tvornica … ( imenovano mjesto)
FCA	franko prijevoznik… (imenovano mjesto)
CPT	Vozarina plaćena do… (imenovano mjesto odredišta)
CIP	Vozarina i osiguranje plaćeni do … (imenovano mjesto odredišta)
DAT	isporučeno terminal …(terminal u luci ili mjesto odredišta)
DAP	isporučeno na mjestu .. (imenovano mjesto odredišta)
DDP	Isporučeno ocarinjeno … (imenovano mjesto odredišta)
MORSKI I UNUTARNJA PLOVIDBA
FAS	franko uz bok broda  (…imenovano mjesto otpreme)
FOB	franko brod (…imenovano mjesto otpreme)
CFR	Cijena sa vozarinom … (imenovana luka odredišta)
CIF	Cijena sa osiguranjem i vozarinom  ( ..imenovana luka odredišta)

 

                 

6.5. Uračunava li se u carinsku vrijednost robe troškove skladištenja?

Izraz »utovar, istovar i rukovanje robom povezano s prijevozom« razumijeva i skladištenje robe i ostale troškove nastale pri prijevozu, pa i te troškove treba uračunati u carinsku vrijednost uvozne robe.
No, ako troškovi skladištenja robe nisu povezani s prijevozom, nastaju nakon prodaje na trošak kupca robe i nisu, izravno ili neizravno, plaćeni u korist prodavatelja nego neovisnoj tvrtki, ne smatra ih se dijelom cijene stvarno plaćene ili plative za robu, nego radnjom što je kupac poduzima na vlastiti račun, pa ih se ne uračunava u carinsku vrijednost uvozne robe.

6.6. Što čini troškove ambalaže i pakiranja kad je u pitanju uračunavanje u carinsku vrijednost?

U carinsku vrijednost uvezene robe, kako je već rečeno, uračunava se i troškove ambalaže, unutarnje ili vanjske, kako bi se omogućilo isporuku robe u dobrom stanju, a ima obilježja uobičajene (standardne npr. vreće, sanduci, kutije i sl.) ambalaže. Treba također istaknuti kako se troškove specijalne (neuobičajene) ambalaže ne uračunava u carinsku vrijednost uvezene robe, nego je se carini odvojeno kao drugu uvoznu robu (npr. kutije od plemenitih metala, kožne torbe i sl.).
Za ambalažu što nije prodana s robom, nego je se vraća u inozemstvo (privremen uvoz), u carinsku vrijednost robe uračunava se razmjeran dio vrijednosti troškova ambalaže (npr. naknada za zakup u vezi s određenim uvozom robe) prenesen na uvoznu robu.
Treba, uz to, napomenuti da se ambalažu, kad je predmet posebnog uvoza, ne može dodavati u carinsku vrijednost uvozne robe, jer bi se tada davanja na ambalažu plaćalo dva puta. Ovdje se ne govori o standardnoj ambalaži robe za koju je trošak već uračunan u cijenu robe, nego npr. o posebnom trošku pakiranja za izvoz namijenjen zaštiti robe od oštećenja pri dugome putovanju ili sl. Takav se trošak naplaćuje kupcu posebno i on ga plaća, te ga se stoga uračunava u carinsku vrijednost.

6.7. Što su troškovi provizije i koje se uračunava u carinsku vrijednost?

U transakcijsku vrijednost uračunava se ukupne provizije i naknade posrednicima, što ih kupac plaća u vezi s nabavom robe, osim kupovne provizije. Provizije se ne uračunava ako su sadržane u cijeni robe.
Ako postoji prodajna provizija, tj. osoba koja za prodavača traži kupce ili pak neovisan agent koji povezuje kupca i prodavatelja, a prodavatelj taj trošak prenosi na kupca, naravno kako ta svota čini dio stvarno plaćene ili plative vrijednosti za robu te je dio carinske vrijednosti uvozne robe.
Pri utvrđivanju carinske vrijednosti nužno je prepoznati ulogu tog posrednika, jer naknada za njegov posao jednom jest carinska vrijednost, a drugi put nije. Stoga je važno razlikovati koga zastupa, jer se tako posrednika prepoznaje kao kupovnog ili prodajnog posrednika, te uključuje ili ne u carinsku vrijednost robe.

6.8. Po čemu se razlikuje kupovnog ili prodajnog posrednika?

Pojam kupovne provizije razumijeva naknade što ih uvoznik plaća agentu za obavljanje usluge zastupanja uvoznika u inozemstvu pri kupovini robe. Kupovni je posrednik osoba koja radi za račun kupca, dajući mu uslugu nalaženja prodavatelja, izvješćuje prodavatelja o željama kupca, prikuplja ponude, pregledava robu, a ponekad organizira i osiguranje, prijevoz, skladištenje te dopremu robe.
Kupovnu proviziju uvoznik može plaćati odvojeno od plaćanja robe, kada se kupčevu kupovnu proviziju ne dodaje stvarno plaćenoj ili plativoj cijeni. Treba usmjeriti pozornost na okolnosti kad posrednik djeluje za vlastiti interes ili ima vlasnički interes u robi, jer ga se tada ne može tretirati kao kupovnog posrednika.
Prodajni posrednik osoba je koja radi za račun prodavatelja, ona traži kupce i prikuplja narudžbe, te katkada skladišti i otprema robu. Robu kupljenu uz posredovanje prodajnog agenta u načelu se ne može naručiti bez plaćanja provizije prodajnom posredniku.
Plaćanje prodajne provizije uobičajeno je na dva načina:
   − Ako strani prodavatelj koji isporučuje naručenu robu posredstvom prodajnog agenta osobno plaća proviziju i to plaćanje uračunava u cijenu robe što je plaća kupac, proviziju ne treba dodavati stvarno plaćenoj ili plativoj cijeni, jer je već uračunana u cijenu.
   − Ako uvjeti prodaje zahtijevaju da kupac plati proviziju, najčešće izravno posredniku, cijeni robe u računu, pri utvrđivanju transakcijske vrijednosti robe, treba dodati svotu provizije prodajnog agenta.

6.9. Što se smatra naknadom za posredovanje?

Pojam naknada posredovanja upućuje na osobu koja radi i za kupca i za prodavatelja. On nema nikakvu drugu ulogu nego spojiti dvije strane. Ovi posrednici su uobičajeno specijalizirani za neku vrstu robe, npr. ulje, šećer, kava i sl., poznaju tržište takve robe, najčešće imaju dugogodišnje iskustvo i brojne poslovne veze. Provizija je posrednika uobičajeno postotak od zaključenog posla − rezultat njegove aktivnosti, a visina postotka ovisi o stupnju prethodne odgovornosti.
Ako posrednika plaća prodavatelj robe, ukupnu će se proviziju, pri utvrđivanja transakcijske vrijednosti, uračunati u stvarno plaćenu ili plativu cijenu. Događa se, međutim, da posrednika plaća kupac, ili u određenu razmjeru, i kupac i prodavatelj, kada se u carinsku vrijednost uračunava samo dio kojeg je prouzročio kupac, ako to već nije uračunano u cijenu robe i ako ne čini kupovnu proviziju.

6.10. Što su pomoćna sredstva i koja se uračunava u carinsku vrijednost?

Pomoćna sredstva pojam je što ga se rabi za opis bilo kojeg elementa robe ili usluge:
   ■ materijal, sastavni dijelovi i slične stvari ugrađene u uvezenu robu
   ■ alat, matrice, kalupi, odljevi i slično, uporabljeno u proizvodnji uvezene robe
   ■ materijal utrošen u proizvodnji uvezene robe
   ■ usluge projektiranja, razvoja, umjetničkog rada, oblikovnog rada i planova i skica nastalih izvan zemlje uvoza, a nužnih u proizvodnji uvezene robe
što ih je kupac isporučio, izravno ili neizravno, bez naplate ili po sniženoj cijeni, radi uporabe u vezi s proizvodnjom i prodajom uvezene robe radi izvoza, i to do stupnja do kojeg ta vrijednost nije bila uračunana u plaćenu ili plativu cijenu.
Primjereno raspodijeljenu vrijednost takvih pomoćnih sredstava mora se dodati stvarno plaćenoj ili plativoj cijeni, svejedno je li je kupac izravno dostavio ili nije.

6.11. Što su naknade za licencije/tantijeme?

Naknade za licencije ili tantijeme plaćanja su za dobivanje prava na uporabu, proizvodnju ili prodaju određenog proizvoda ili dijela proizvoda što u sebi sadrži neki oblik intelektualnog vlasništva (to obuhvaća i plaćanja za patente, modele, inozemne trgovačke ili tvorničke marke, zaštićene znakove, autorska prava i dr.).

6.12. Kada se troškove licencija i tantijema uračunava u carinsku vrijednost?

Pri utvrđivanju carinske vrijednosti na temelju transakcijske vrijednosti, cijeni stvarno plaćenoj ili plativoj za uvoznu robu treba dodati i tantijeme i licenčne troškove u vezi s robom što je se vrednuje, a kupac ih, posredno ili neposredno, mora platiti kao uvjet za prodaju robe, ako takve tantijeme ili pristojbe nisu uračunane u stvarno plaćenu ili plativu cijenu.
Kako bi se te troškove uračunalo u carinsku vrijednost:
   ■ moraju se odnositi na robu što je se procjenjuje
   ■ kupac mora, izravno ili neizravno, plaćati tantijeme i licencije, kao uvjet prodaje
   ■ uračunat će ih se, ako već nisu bili uračunani u stvarno plaćenu ili plativu cijenu.
Tantijemska i licenčna plaćanja moraju se odnositi izravno na uvoznu robu što sadrži trgovačku marku ili autorsko pravo (copyright), ili određen patentirani proces, ili neko drugo zaštićeno pravo. Kupovina robe mora obuhvatiti i plaćanja za tantijeme ili licencije. Kupcu se mora uvjetovati nabavu robe obveznim plaćanjem tantijema ili licencije za robu, svejedno kome je plaća (može i trećoj strani − vlasniku licencije), važno je samo da je plaćanje za tantijemu ili licenciju uvjet prodaje robe.

6.13. Kada se naknadu za licenciju/tantijemu plaća trećoj osobi (ne prodavatelju), mora li je se uračunati u carinsku vrijednost?
Da bi se te troškove uključilo u carinsku vrijednost, nije bitno kome se plaća već za što se plaća. Ako je udovoljeno spomenutim uvjetima, plaćanje se mora uračunati u carinsku vrijednost. Kad prodavatelj i davatelj licencije nisu povezane osobe, naknadu će se uračunavati samo ako je uvjet prodaje robe.

6.14. Postoji li vrsta naknade za licencije/tantijeme kakvu se ne uračunava u carinsku vrijednost?

Da. Nužno je utvrditi sve okolnosti transakcije te utvrditi zašto se plaća naknadu za licenciju. Ako se to odnosi na usluge npr. u vezi s nadzorom nakon uvoza ili nekima drugim troškovima što ih se, sukladno carinskim propisima, ne uračunava u carinsku vrijednost, naknadu za licenciju (što pokriva to plaćanje) neće se uračunati. Kada se licencija odnosi na know-how, npr. tehničke podatke što nisu u vezi s uvoznom robom, nego npr. s radnjama što će ih se obaviti na njoj, takvo se plaćanje ne uračunava u carinsku vrijednost uvozne robe.

6.15. Uračunava li se u carinsku vrijednost licenciju plaćenu za financiranje istraživanja i razvoja?

Ako se istraživanje i razvoj odnosi na robu koja se uvozi, i takvu naknadu treba uračunati u carinsku vrijednost.

6.16. Kada ukupnu naknadu za licenciju čine plaćanja koja se uključuju, ali ii ona koja se ne uključuju u carinsku vrijednost, može li se to razdvojiti?

Ako je iz ugovora ili druge dokumentacije razvidno koliki se dio odnosi na troškove koji se uključuju, a koliki na ostale, može ih se razdvojiti te u carinsku vrijednost uračunati samo dio što, sukladno propisima, čini dio carinske vrijednosti.

6.17. Kada se dobit od naknadne prodaje, ustupanja ili uporabe uračunava u carinsku vrijednost?

Pri utvrđivanju transakcijske vrijednosti u cijenu stvarno plaćenu ili plativu treba dodati i naknade od preprodaje, ustupanja ili uporabe robe što će ih kupac, izravno ili neizravno, proslijediti prodavatelju.

6.18. Što učiniti kada se u trenutku uvoza ne može utvrditi točnu svotu troška koji se uključuje u carinsku vrijednost?

Ako je u trenutku carinjenja ugovoreno naknadno, izravno ili neizravno, plaćanje prodavatelju, ali je svota nepoznata, jer će je se prema ugovoru određivati naknadno, npr. nakon prodaje robe na domaćem tržištu, carinsku vrijednost utvrdit će se na temelju nepotpunih podataka, tj. na temelju podataka kakvima deklarant raspolaže u trenutku carinjenja. Deklarant, ujedno, mora položiti osiguranje u visini razlike svote obračunane na temelju privremenih podataka te najveće moguće svote davanja što bi ih trebalo obračunati za robu. Nakon plaćanja obveze prodavatelju, deklarant to mora prijaviti carinarnici.
Treba istaknuti kako je pri naknadnom plaćanju obveze prodavatelju ili trećoj osobi, što ga se mora uračunati u carinsku vrijednost, moguće i pojednostavnjenje u obračunu troškova, kada carinarnica nazahtjevdeklaranta možeodobriti primjenu prikladnih procijenjenih vrijednosti te će se carinsku deklaraciju kakva sadrži te elemente, smatrati potpunom.

7. Troškovi što ne ulaze u carinsku vrijednost

7.1. Ima li troškova u vezi s nabavom robe što ih se ne uračunava u carinsku vrijednost?
Ima. To su troškovi za:
   ■ prijevoz robe nakon ulaska u carinsko područje Republike Hrvatske
   ■ gradnju, kompletiranje, montažu, održavanje ili tehničku pomoć danu nakon uvoza industrijskih postrojenja, strojeva ili opreme
   ■ kamate proistekle iz financijskih aranžmana
   ■ dobivanje prava na umnožavanje (reproduciranje) uvezene robe
   ■ kupovne provizije
   ■ uvozna i druga davanja što ih se u Hrvatskoj plaća pri uvozu ili prodaji robe, uz dokaz da će do povrata doći ili je došlo,
ako su razdvojeni od cijene stvarno plaćene ili plative te ih se ne uračunava u carinsku vrijednost.

7.2. Kako se postupa s troškovima prijevoza robe nakon ulaska u hrvatsko carinsko područje?
Troškove prijevoza od hrvatske granice do odredišta u unutrašnjosti neće se uračunavati u carinsku vrijednost uvozne robe, ako su razdvojeni od dijela troškova što se odnose na prijevoz u inozemstvu. Kada trošak prijevoza na domaćoj relaciji nije razdvojen od stranoga ili je pak roba kupljena po cijeni na paritetu isporuke u zemlji te nije razdvojen dio što se odnosi na domaći prijevoz, u carinsku vrijednost uračunava se ukupan trošak prijevoza.

7.3. Treba li u carinsku vrijednost uračunati i troškove dangubine?

Ako je trošak dangubine u vezi s kašnjenjem robe u zemlji uvoza, neće ga se uračunavati u carinsku vrijednost robe, ali kada se dangubinu plaća radi kašnjenja robe prije ulaska u zemlju uvoza, trošak će se uračunati u carinsku vrijednost robe.

7.4. Troškovi gradnje, kompletiranja, montaže, održavanja ili tehničke pomoći obavljene nakon uvoza industrijskih postrojenja, strojeva ili opreme

Ovi troškovi, u načelu, nastaju nakon uvoza u zemlji uvoza, pa ih se ne uračunava u carinsku vrijednost robe, ali će ih se isključiti iz carinske vrijednosti jedino ako se sve izdatke može provjeriti u vjerodostojnoj dokumentaciji.

7.5. Kako se tretira kamate proistekle iz financijskih aranžmana?

Naknade za kamatu prema kupčevima financijskim dogovorima, kada se odnose na kupovinu uvezene robe, neće se smatrati dijelom carinske vrijednosti, ako je:
   ○ kamata odvojena od stvarno plaćene ili plative cijene za robu
   ○ sastavljen pisani financijski dogovor
   ○ kad kupac, na zahtjev, može dokazati da je:
   − takva roba stvarno prodana po deklariranoj cijeni kao stvarno plaćenoj ili plativoj cijeni te da
   − utvrđena kamatna stopa nije viša od uobičajene stope za takve transakcije u zemlji u kojoj je i u vrijeme kada je takav financijski dogovor omogućen.
Ovu će se odluku primjenjivati neovisno o tome je li financiranje omogućio prodavatelj, banka ili neko druga pravna ili fizička osoba. Nju će se također primjenjivati, kad je pogodno, ako se vrijednost robe utvrđuje na temelju neke druge metode različite od transakcijske vrijednosti.

7.6. Troškovi za dobivanje prava na umnožavanje (reproduciranje) uvezene robe

Troškove za dobivanje prava reprodukcije (umnožavanje) uvezene robe u zemlji uvoza ne uračunava se u carinsku vrijednost. No, ako stvarno plaćena ili plativa cijena robe obuhvaća spomenute troškove, nema ovlasti za isključenje iz carinske vrijednosti. Iako, naime, postoji odredba da se te troškove ne uračunava, nema odredbe kakva bi ih isključila iz stvarno plaćene ili plative cijene za uvoznu robu, ako su u nju bili uračunani.
Ovdje treba napomenuti kako se pravo na reprodukciju robe odnosi na izum ili izvorni rad ili ideju ugrađenu u uvezenu robu. Pravo reprodukcije te inovacije, rada ili ideje, uz uporabu uvezene robe ograničeno je. Ne smatra se npr. kupovinom dijela robe s trgovačkim znakom i dopuštenje kupcu da ponovi taj trgovački znak reprodukcijom kupljene robe.

7.7. U kakvim se okolnostima u carinsku vrijednost ne uračunava kupovnu proviziju?

Kupovni posrednik zastupa kupca pri kupovini, nalazi prodavatelja, prikuplja uzorke, ispituje robu, te ponekad dogovara prijevoz, osiguranje, pohranjivanje i dostavu robe. Svotu plaćenu za uslugu posredniku pri kupovini naziva se kupovnom provizijom što je uvoznik plaća povrh plaćanja za robu. Ponekad posrednici pri kupovini djeluju kao komitenti zato što vlastitim novcem plaćaju robu te, nakon stjecanja vlasništva, preprodaju robu krajnjem kupcu u zemlji uvoza, podižući račun na vlastito ime. tzv. posrednik tada pri kupovini postaje stvarni prodavatelj robe, a prodajna cijena obuhvaća posrednikovu proviziju i profit. Ako prodajna cijena robe već sadrži kupovnu proviziju, više je se ne može isključiti iz nje.
Posrednika se pri kupovini kadšto može zadužiti za plaćanje prijevoza i osiguravajućih pristojba, tako da uračuna i vlastitu kupovnu proviziju. Takve pristojbe uračunava se u carinsku vrijednost kao trošak prijevoza i osiguranja. Treba istaknuti kako se mora pomno pregledati ugovor kupca i posrednika, njihove odnose, stvarno obavljene poslove, izvorne račune prodavatelja i ostalu dokumentaciju, zato što se prodajnu proviziju (ili proviziju posrednika) često može prikazati kao kupovnu proviziju, radi izbjegavanja uračunavanja u carinsku vrijednost uvozne robe.

8. Transakcije povezanih osoba

 

8.1. Tko su tzv. povezane osobe?

Dvije osobe smatra se, sukladno o ovome poglavlju, međusobno povezanima samo ako:
   ○ je jedna voditelj ili direktor tvrtke u vlasništvu druge osobe i obratno
   ○ su pravno priznati partneri u poslu
   ○ su u odnosu poslodavac i posloprimac
   ○ je jedna od njih izravan ili neizravan vlasnik te nadzire ili posjeduje 5% ili više posto dionica s pravom glasa u svakoj tvrtki
   ○ jedna izravno ili neizravno nadzire drugu
   ○ su izravno ili neizravno pod nadzorom treće osobe
   ○ zajedno, izravno ili neizravno, nadziru treću osobu, ili
   ○ ako su članovi iste obitelji.

8.2. Uključuje li pojam »osobe« i pravne i fizičke osobe?

Da. Pojam povezanih osoba odnosi se i na pravne i na fizičke osobe.

8.3. Može li se isključive zastupnike, distributere odnosno koncesionare smatrati povezanim osobama?

Osobe poslovno povezane tako da je jedna isključivi zastupnik, isključivi raspačavač ili isključivi koncesionar drugoga, svejedno kako je odnos opisan, smatrat će se povezanima samo ako su povezana sukladno prije navedenima mjerilima.

8.4. Kada se može smatrati da neka osoba kontrolira drugu osobu?

Smatra se da osoba kontrolira drugu osobu kad je prva u pravnom ili operativnom položaju kakav joj omogućuje da nameće ograničenja ili da rukovodi nad drugom osobom.

8.5. Koga sve možemo smatrati članovima iste obitelji?

Članovima iste obitelji smatra se:
   ○ supruga i suprugu
   ○ roditelje i djecu
   ○ braću i sestre (i polubraću i polusestre)
   ○ djeda, baku i unuke
   ○ ujaka, ujnu, tetka i tetku te strica i strinu
   ○ roditelje supružnika, snahe i zetove
   ○ šurjaka i šurjakinju.

8.6. Što treba učiniti kad povezanost kupca i prodavatelja utječe na cijenu robe?
Ako postoji povezanost kupca i prodavatelja i to utječe na cijenu robe, tj. kad kupac zbog povezanosti stekne određen povlašteni tretman i ostvari cijenu robe kakvu ne mogu dobiti drugi kupci, carinsku vrijednost ne može se utvrđivati na temelju transakcijske vrijednosti robe. Iako cijena po kojoj je kupac dobio robu odražava stvarno plaćenu cijenu, prema definiciji transakcijske vrijednosti, povezanost kupca i prodavatelja kakva utječe na cijenu robe jedno je od ograničenja kada se ne može primijeniti jednaku metodu utvrđivanja carinske vrijednosti.
Carinsku vrijednost u takvoj okolnosti treba utvrditi na osnovi druge raspoložive metode utvrđivanja, uz primjenu pravila hijerarhije. Kada se carinsku vrijednost ne utvrđuje temeljem transakcijske vrijednosti, nužna je suradnja i komunikacija uvoznika i carinske službe, kako bi se utvrdilo carinsku vrijednost temeljem druge metode.

8.7.Može li biti prihvaćena transakcija između povezanih osoba?

Unatoč činjenici da su kupac i prodavač povezane osobe, postoje situacije kakve dopuštaju da se carinsku vrijednost utvrdi na temelju metode transakcijske vrijednosti:
   ○ transakcijsku vrijednost smatrat će se prihvatljivom ako vrijednost robe odgovara jednoj od »test-vrijednosti«,
   ○ uvoznik dokaže da povezanost nije utjecala na cijenu.

8.8. Što su to testne vrijednosti i za što služe?
»Testna« vrijednost može biti ili transakcijska vrijednost istovjetne ili slične robe pri prodaji nepovezanim kupcima u zemlji uvoznici ili dedukcijska vrijednost ili izračunana vrijednost za istovjetnu ili sličnu robu. »Testne« vrijednosti primjenjuje se na prijedlog uvoznika i ne smije ih se rabiti kao zamjenske vrijednosti, a temelje se na jednakome načelu,  tj. transakcijsku vrijednost uvozne robe uspoređuje se s test-vrijednošću i prihvaća, ako se približava test-vrijednosti kakva je već prije bila prihvaćena kao carinska vrijednost za istovjetnu ili sličnu robu.
Kad postoji navedena »test«-vrijednost, odnosno kad uvoznik ima podatak o vrijednosti jednake ili slične robe što je prije ocarinjena prema nekoj od opisanih metoda, treba je prilagoditi − mora se uzeti u obzir sljedeće razlike:
   ■ komercijalne razine (veleprodaja, maloprodaja i sl.)
   ■ količinske razine
   ■ troškove, provizije i druge troškove što ulaze u carinsku vrijednost
   ■ troškove što ih snosi prodavatelj kad on i kupac nisu povezani, a ne snosi kada su prodavatelj i kupac povezane osobe.

8.9. Kako se dokazuje da povezanost nije utjecala na cijenu robe?

Carinskoj službi može se predočiti bilo kakve podatke što će potvrditi da:
   ■ je cijena dogovorena sukladno trgovačkoj praksi za pripadajuću industriju
   ■ kupac i prodavatelj međusobno trguju kao da nisu povezani
   ■ je cijena plaćena za robu puna cijena robe, tj. da pokriva sve troškove i dobit (ostvarenu u prikazanom razdoblju za robu jednake vrste).

8.10. Što su transferne cijene?

»Transferna je cijena što je trgovačko društvo naplaćuje za dobra, usluge ili nematerijalnu imovinu društvu kćerki ili drugome povezanom trgovačkom društvu«. S motrišta utvrđivanja carinske vrijednosti treba postupati prema pravilima propisanima za povezane osobe.

8.11. Može li se transferne cijene prihvatiti kao carinsku vrijednost?

Kad postoji prijenos robe u poslovnom odnosu multinacionalne kompanije i njezine podružnice koja nema vlastiti (odvojen) pravni položaj, ne može ga se nazivati prodajom, pa transferna cijena u takvom slučaju ne može biti osnova za utvrđivanje vrijednosti uz primjenu metode transakcijske vrijednosti te carinsku vrijednost treba utvrditi uz primjenu druge metode.
Kada se prodaje roba u poslovnom odnosu multinacionalne tvrtke i njezine podružnice sa samostalnim (odvojenim) pravnim položajem, prodaju će se vjerojatno obaviti kao transakciju povezane strane, te je treba i tretirati kao takvu. Ako takva transakcija udovoljava svima uvjetima, te se dokaže da povezanost nije utjecala na cijenu, može je se prihvatiti pri utvrđivanju carinske vrijednosti robe.

8.12. Uračunava li se u carinsku vrijednost naknade za upravljanje (management) i doprinose za istraživanje i razvoj?
U transakcijama povezanih tvrtka često se pojavljuju i naknade u postotku (najčešće od neto-prodaje u zemlji uvoza) što se odnose na naknade za upravljanje ili doprinose za istraživanje i razvoj. Tada se mora provjeriti samu narav naknade, jer se može odnositi i na uvoznu robu i biti uvjet prodaje, pa ih tada obvezno treba uračunati u carinsku vrijednost robe (u cijelosti ili djelomično).

9. Prava uvoznika

9.1. Kojom dokumentacijom deklarant dokazuje deklariranu vrijednost?

Deklarant može deklariranu vrijednost dokazivati ukupnom raspoloživom dokumentacijom u vezi s transakcijom. Nema propisanoga popisa isprava što ih uvoznik mora posjedovati, i to stoga što je svaka transakcija slučaj za sebe i samu se kupoprodaju obavlja na različite načine. Zato se dodatna dokumentacija, uz dokaz o kupoprodaji, mora u prvome redu odnositi na razne oblike ugovora (npr. ugovor o kupoprodaji, distribuciji, licencijama, proviziji, franšizama i sl.), dokumentaciju u vezi s prijevozom i osiguranjem robe, kako bi sepotvrdilo uvjete isporuke (paritet), troškove otpreme do mjesta ulaska u zemlju, tuzemne troškove te knjigovodstvenu dokumentaciju, poslovno dopisivanje (narudžbu robe, potvrdu narudžbe...), cjenike prodavača, financijske dokumente što upućuju na kamate, ugovore o autorskim pravima, ugovore o prodaji i ostalim aktivnostima nakon uvoza i dr.

9.2. Mora li uvoznik čuvati dokumentaciju u vezi s utvrđivanjem carinske vrijednosti?

Da. Nužno ju je čuvati, jer carinska služba može provjeravati okolnosti neke transakcije i nakon uvoza robe.

9.3. Što ako se uvoznik ne slaže sa carinskom vrijednosti koju je utvrdila carinska ispostava?

Ako uvoznik ne prihvaća carinsku vrijednost što  ju je utvrdila carinska služba, u trenutku carinjenja ili pak u naknadnoj provjeri, ima pravo na žalbu višoj instanciji ili na tužbu sudu.

9.4. Treba li uvoznik platiti uvozna davanja na temelju utvrđene carinske vrijednosti?

Uvoznik mora platiti utvrđen carinski dug, te neovisno o plaćanju ima pravo na žalbu. Utvrdi li se da carinski djelatnici nisu ispravno utvrdili carinsku vrijednost, vraća mu se razliku duga s pripadajućim kamatama.

9.5. Može li uvoznik preuzeti robu ako se carinsku vrijednost ne može konačno utvrditi u trenutku carinjenja?

Da. Uvoznik može uzeti robu, ali uz uvjet dostatnoga jamstva za pokrivanje završnoga plaćanja carinskih pristojba na robu, odnosno mogućeg ukupnoga carinskog duga.

9.6. Od uvoznika se, tijekom utvrđivanja carinske vrijednosti, često zahtijeva da carinskim tijelima daje trgovinske informacije. Ima li on bilo kakva prava na diskreciju?

Sve informacije što su prema naravi povjerljive, ili dobivene na povjerljivoj osnovi, radi utvrđivanja carinske vrijednosti trebaju ostati povjerljive i ne smiju ih se otkriti bez posebnoga dopuštenja, osim kada se može zahtijevati da ih se objavi u kontekstu sudskih postupaka. Carinska će služba s takvim informacijama postupat kao s povjerljivim informacijama.

9.7. Kakva prava ima uvoznik kada želi dobiti obavijest o utvrđivanju carinske vrijednosti u vlastitom slučaju?

Na temelju pisanog zahtjeva, uvoznik imati pravo na pisano objašnjenje načina utvrđivanja carinske vrijednosti.
Odlukom 6.1. Odbora za carinsku vrijednost WTO-a (okolnosti kada carinska služba ima razloga sumnjati u istinitost i točnost deklarirane vrijednosti), uz to je propisano da se, kada se carinsku vrijednost ne može odrediti uz primjenu metode transakcijske vrijednosti, zbog postojanja sumnje u istinitost i točnost prijavljene vrijednosti, razloge za takvu sumnju mora priopćiti uvozniku, na zahtjev u pisanom obliku, a uvoznik mora odobriti razumno vrijeme za odgovor. Uvoznika se, ujedno, mora obavijestiti o konačnoj odluci te o razlozima (vidi 10.3 − Zapisnik o utvrđivanju carinske vrijednosti)..

 

10. Prava i dužnosti carinske službe

10.1. Mora li carinski službenik redovito prihvatiti deklariranu kao carinsku vrijednost?

WTO Sporazum o carinskoj vrijednosti propisuje da se carinska vrijednost mora temeljiti na transakcijskoj vrijednosti u najvećemu mogućem opsegu. No, primjena metode transakcijske vrijednosti zahtijeva ispunjenje sljedećih preduvjeta:
   ○ carinarnica je zadovoljna istinitošću i točnošću deklarirane vrijednosti
   ○ ispunjeni su uvjeti utvrđivanja vrijednosti i
   ○ dostupni su objektivni i mjerljivi podaci s obzirom na čimbenike utvrđivanja vrijednosti radi prilagodbe stvarno plaćenoj ili plativoj cijeni.
Ne ispuni li se neki od spomenutih zahtjeva, carinsku vrijednost utvrdit će se uz uporabu ostalih metoda, i to prema hijerarhijskom redoslijedu primjene.

10.2. Kako treba postupiti carinska služba kad posumnja u istinitost deklarirane vrijednosti?

Odluka 6.1. Odbora za carinsku vrijednost WTO-a prenesena je u hrvatske carinske propise te nalaže − kada carinski službenik ima razloga sumnjati u istinitost ili ispravnost navoda ili dokumenata predočenih kao dokaz te deklaracije − da se od uvoznika zahtijeva prilaganje dodatnih dokaza kako deklarirana vrijednost čini ukupnu svotu stvarno plaćenu ili plativu za uvezenu robu, prilagođenu čimbenicima za utvrđivanje vrijednosti.
Ako nakon dodatnih informacija ili u nedostatku odgovora, carinski službenik i dalje osnovano sumnja u istinitost ili točnost deklarirane vrijednosti, može se smatrati kako se carinsku vrijednost uvezene robe ne može odrediti metodom transakcijske vrijednosti. Prije donošenja konačne odluke, carinski službenik će, na možebitan zahtjev, pisano izvijestiti uvoznika o razlozima za sumnju u istinitost ili točnost navoda ili dokumenata, a uvozniku će se dati razuman rok za odgovor. Nakon donošenja odluke, carinski službenik, opet pisano izvješćuje uvoznika, o tome i o razlozima donošenja.

10.3. Za što služi Zapisnik o utvrđivanju carinske vrijednosti?

Ako tijekom pregleda robe ili dokumentacije carinski djelatnik, na temelju raspoloživih parametara, posumnja da je deklarirana vrijednost ili dokumentacija što je potkrjepljuje nevjerodostojna (npr. krivotvoren račun radi prikaza manje vrijednosti, ne postoji kupoprodaja, kupac i prodavatelj povezane osobe, nerealni popusti, odstupanja od referentnih podataka i sl.), od deklaranta se ili njegovog opunomoćenika zahtijeva pojašnjenje o deklariranoj vrijednosti te prilaganje dodatnih dokaza, uključivši isprave, korespondenciju, ugovore i ostalu dokumentaciju deklaranta u određenome slučaju kakvima se može dokazati da je deklarirana vrijednost cijena stvarno plaćena za robu.
Ako deklarant do isteka zadanoga roka ne podnese dodatnu dokumentaciju ili je ona nedostatna, pa ne otklanja sumnju u vjerodostojnost deklarirane vrijednosti, carinski djelatnik utvrđuje carinsku vrijednost na temelju ostalih raspoloživih metoda propisanih u CZ-u, te popunjava Zapisnik o utvrđivanju carinskoj vrijednosti u kojem će navesti sve elemente na temelju kojih je bila utvrđena carinska vrijednost. Zapisnik se uručuje deklarantu odnosno njegovom opunomoćeniku i uvoznik na nj može uložiti prigovor.

10.4. Kako se postupa kad postoji sumnja da je uvozna roba kupljena po dampinškoj cijeni?

Sukladno općem uvodnom komentaru Sporazuma o carinskoj vrijednosti, članice prihvaćaju da »postupke vrednovanja ne treba primjenjivati kao sredstvo suzbijanja dampinga«. Zato, kada se utvrdi postojanje bilo kakvog oblika dampinga ili kad postoji sumnja u damping, korektan je postupak spriječiti uvođenje antidampinških pravila u zemlji uvoza. Iz toga proizlazi kako je tretman što ga treba primjenjivati u vrednovanju dampinške robe jednak onome što ga se primjenjuje na uvezenu robu po cijenama nižima od uobičajenih na tržištu za istovjetnu robu.

11. Deklaracija o carinskoj vrijednosti

 

11.1. Što je deklaracija o carinskoj vrijednosti?

Deklaracija o carinskoj vrijednosti robe (DCV) isprava je koju na propisanom obrascu podnosi primatelj/uvoznik robe ili deklarant/zastupnik, uz punomoć primatelja/uvoznika koji mora raspolagati svima podacima nužnim za pravilno utvrđivanje carinske vrijednosti robe.
Deklaraciju se podnosi u dva primjerka od kojih jedan zadržava carinarnica, a drugog predaje deklarantu. DCV se sastoji od dva lista. Na prvome je tzv. izjava u vezi s transakcijom, a na drugome obračun carinske vrijednosti.

11.2. Kada se ne mora podnositi deklaraciju o carinskoj vrijednosti?

Sporazum ne propisuje nužnost postojanja isprave u vezi s utvrđivanjem carinske vrijednosti, pa ni kad ih treba ili ne treba priložiti. To je prepušteno nacionalnim zakonodavstvima. U RH je propisano da se, osim u slučajevima kad je za pravilnu primjenu uvozne carine nužno prilaganje, carinarnica može odobriti da se DCV, u cijelosti ili djelomično, ne prilaže:
   ■ kada carinska vrijednost pošiljke ne premašuje 10.000,00 eura, uz osiguranje da se ne radi o razdvojenim ili uzastopnim pošiljkama istoga pošiljatelja istome primatelju ili
   ■ kad je uvoz nekomercijalne naravi.

12. Ostale metode utvrđivanja carinske vrijednosti

 

12.1. Ostale metode utvrđivanja carinske vrijednosti

WTO Sporazum o carinskoj vrijednosti propisuje sljedeće ostale metode utvrđivanja carinske vrijednosti:
   ○ transakcijska vrijednost istovjetne robe
   ○ transakcijska vrijednost slične robe
   ○ dedukcijska metoda
   ○ metoda izračunane vrijednosti
   ○ Alternativna metoda.

12.2. U kakvim se okolnostima primjenjuje ostale metode utvrđivanja carinske vrijednosti?

Metoda transakcijske vrijednosti temeljna je za utvrđivanje carinske vrijednosti pri uvozu. Propisani su i uvjeti što ih se mora ispuniti da bi se carinsku vrijednost moglo utvrđivati na temelju te metode. Ne ispuni li ih se ili pak postoji sumnja u vjerodostojnost deklarirane vrijednosti kakvu deklarant nije otklonio dodatnom dokumentacijom, carinsku vrijednost ne utvrđuje se temeljem metode transakcijske vrijednosti, nego na osnovi ostalih raspoloživih metoda sukladno pravilu hijerarhije.

12.3. Što je metoda transakcijske vrijednosti istovjetne robe?

Ako se carinsku vrijednost ne može utvrditi na temelju metode transakcijske vrijednosti, a postoji podatak o već utvrđenoj transakcijskoj vrijednosti istovjetne robe uvezene u isto ili otprilike isto vrijeme kao roba što je se carini, carinsku vrijednost utvrđuje se na temelju metode transakcijske vrijednosti istovjetne robe.

12.4. Kakvu se robu može smatrati istovjetnom?

Sporazum definira istovjetnu robu kao robu što je:
   ○ jednaka u svakome pogledu, uključivši fizička svojstva, kakvoću i ugled
   ○ proizvedena u istoj državi kao vrednovana roba i
   ○ proizvedena od istog proizvođača.
Manje razlike u izgledu kakve ne utječu na vrijednost ne sprječavaju da se robu koja inače udovoljava definiciji smatra istovjetnom. Ako istovjetna roba što ju je proizveo isti proizvođač nije raspoloživa, može se u uzeti obzir istovjetnu roba drugoga proizvođača.
Definicija istovjetne robe ne obuhvaća uvezenu robu za koju su inženjering, razvoj i dizajn, te nacrti, planovi ili skice rađeni u zemlji uvoza i kupac ih je proizvođaču robe dao  besplatno ili po sniženoj cijeni.

12.5. Kada se i kako primjenjuje metode transakcijske vrijednosti slične robe?

Metodu utemeljenu na transakcijskoj vrijednosti slične robe primjenjuje se ako se ne može primijeniti metodu transakcijske vrijednosti i metoda transakcijske vrijednost istovjetne robe.
Sličnu robu sukladno ovoj metodi trebalo bi uvesti u isto ili otprilike isto vrijeme kao vrednovanu robu, i ona:
   ○ vrlo nalikuje vrednovanoj robi prema osobinama i sastavu materijala
   ○ može imati jednake funkcije i komercijalno je zamjenjiva vrednovanom robom
   ○ proizvedena je u istoj zemlji kao vrednovana roba i
   ○ proizveo ju je isti proizvođač koji je proizveo i vrednovanu robu.
Ako slična roba što ju je proizveo isti proizvođač nije dostupna, se može se uzeti u obzir sličnu robu koju je proizveo drugi proizvođač.
Definicija slične robe ne obuhvaća uvezenu robu za koju su inženjering, razvoj i dizajn, te nacrte, planove ili skice rađene u zemlji uvoza i kupac ih je proizvođaču robe dao besplatno ili uza sniženu cijenu.

12.6. Kakve su prilagodbe nužne radi primjene metoda transakcijskih vrijednosti istovjetne ili slične robe?

Pri utvrđivanju carinske vrijednosti na temelju metoda transakcijske vrijednosti istovjetne ili slične robe, transakcijsku vrijednosti istovjetne ili slične robe treba uskladiti prema višoj ili nižoj vrijednosti, ako se razlike vrednovana roba te istovjetne ili slične robe razlikuju, kako bi se uzelo u obzir sljedeće:
   ■ razlike na trgovinskoj razini (maloprodaja, veleprodaja)
   ■ količinske razlike i
   ■ znatne razlike u troškovima prijevoza, osiguranja itd., zbog razlike u načinu prijevoza i udaljenosti.

12.7. Koju vrijednost treba primijeniti ako postoji više transakcijskih vrijednosti istovjetne ili slične robe?

Ako postoji više od jedne transakcijske vrijednosti istovjetne ili slične robe, treba primijeniti najnižu od njih.

12.8. Kada se primjenjuje metodu dedukcijske vrijednosti i što su njezine najistaknutije značajke?

Ako se carinsku vrijednost ne može utvrditi na temelju metode transakcijske vrijednosti, niti na temelju metoda transakcijske vrijednosti istovjetne odnosno slične robe, treba je pokušati odrediti na temelju metode dedukcijske vrijednosti, slijedeći pravilo hijerarhije.
Prve tri metode utvrđivanja carinske vrijednosti govore o robi prodanoj za izvoz u zemlju uvoza, a sada u ovoj metodi govorimo o carinskoj vrijednosti što je se utvrđuje temeljem vrijednost po kojoj se uvoznu robu (ili istovjetnu ili sličnu robu) prodaje u zemlji uvoza, s tim da se od te prodajne vrijednosti odbije troškove proizišle iz uvoza i prodaje na domaćem tržištu.
Dedukcijska vrijednost temelji se na jediničnoj cijeni po kojoj se najveći mogući broj jedinica uvezene robe ili istovjetne ili slične robe prodaje u zemlji uvoza u jednakome stanju u kojem je uvezena, u jednakome ili otprilike jednakome razdoblju, i to međusobno nepovezanim osobama.
Tako dobivenu cijenu treba umanjiti za svotu u nastavku navedenih troškova što nastaju nakon uvoza:
   ■ troškovi provizije ili dobiti i općih troškova što nastaju za uvezenu robu u zemlji uvoza
   ■ troškovi prijevoza i osiguranja i drugih s tim povezanih troškova nakon uvoza
   ■ carinski i porezni troškovi što ih se naplaćuje u zemlji uvoza.
Prodaja u zemlji uvoza trebala bi zadovoljavati sljedeće uvjete:
   ■ roba je preprodana u jednakome stanju u kojem je uvezena;
   ■ prodaja robe obavljena je u isto ili gotovo isto vrijeme kad i uvoz vrednovane robe
   ■ ako ne postoji prodaja u isto ili približno isto vrijeme uvoza, može se primijeniti prodaju obavljenu najranijeg datuma, ali ne kasnije od 90 dana, nakon uvoza vrednovane robe
   ■ ako ne postoji prodaja istovjetne ili slične uvezene robe u istom stanju kao uvezena roba, može se primijeniti prodaju robe vrednovane nakon daljnje obrade i
   ■ kupac i prodavatelj u zemlji uvoza ne smiju biti povezani.

12.9. Kada se može primijeniti metodu izračunane vrijednosti i što su njene najistaknutije značajke?

Ako se carinsku vrijednost nije moglo utvrditi temeljem prije navedenih metoda utvrđivanja, sljedeća je mogućnost metoda izračunane vrijednosti. Ta je metoda ujedno najsloženija i najmanje rabljena.
Na osnovi te metode carinsku vrijednost utvrđuje se tako da se zbroji sve troškove što sudjeluju u stvaranju cijene određenog proizvoda, i to temeljem relevantnih podataka.
Primjena ove metode općenito će biti ograničena na okolnosti kada su kupac i prodavatelj povezani, te je proizvođač spreman carinskim tijelima u zemlji uvoza dati nužan obračun troškova i sredstava za naknadnu provjeru. Prema Sporazumu, informacije proizvođača mogu provjeriti carinska tijela zemlje uvoznice u drugoj zemlji samo u dogovoru s proizvođačem i samo ako se vlada te zemlje ne protivi takvoj istrazi.

12.10. Kada se može primijeniti alternativnu metodu i što su njezine osnovne značajke?

Kada se carinsku vrijednost ne može utvrditi uz primjenu prije spomenutih metoda utvrđivanja vrijednosti (transakcijska vrijednost, transakcijska vrijednost istovjetne robe, transakcijska vrijednost slične robe, dedukcijska metoda, metoda izračunane vrijednosti), utvrdit će je se uz fleksibilnu primjenu prije opisanih metoda, sukladno načelima i općim odredbama Sporazuma i na temelju podataka dostupnih u zemlji uvoza.
Carinska vrijednost uvezene robe, kada je se utvrđuje uz primjenu alternativne metode, temeljit će se na prije utvrđenima carinskim vrijednostima uz razumnu fleksibilnost, što znači kako se neki od zahtjeva iz ostalih metoda može tumačiti fleksibilno. Može se npr. primijeniti vrijednost istovjetne i slične robe proizvedene u drugim zemljama u isto ili otprilike isto vrijeme uz fleksibilno tumačenje. Zahtjeve u vezi s robom prodanom u stanju u kojem je uvezena i razdoblje 90 dana, sukladno metodi dedukcijske vrijednosti, također se može tumačiti fleksibilno.
I u primjeni alternativne metode, ako se nekoliko prethodnih metoda može primijeniti fleksibilno, trebalo bi uzeti u obzir normalan slijed primjene tih metoda, tj. prema načelu hijerarhije.

12.11. Postoje li ikakva ograničenja u primjeni alternativne metode?

U primjeni alternativne metode, carinsku vrijednost ne smije se utvrđivati temeljem sljedećih vrijednosti:
   ■ prodajne cijene u zemlji uvoza robe proizvedene u zemlji uvoza
   ■ sustava što omogućuje da se u carinske svrhe prihvati višu od dviju mogućih vrijednosti
   ■ cijene robe na domaćem tržištu zemlje izvoznice
   ■ troškova proizvodnje, osim vrijednosti utvrđenih za istovjetnu ili sličnu robu sukladno metodi izračunane vrijednosti
   ■ cijene robe namijenjene izvozu u bilo koju drugu zemlju, a ne u zemlju uvoza
   ■ službeno utvrđene najmanje carinske vrijednosti (u praksi je najčešće korišten termin “minimalne vrijednosti
 “)
   ■ arbitrarne ili izmišljene vrijednosti.

13. Ostala pitanja

 

13.1. Može li uvoznik zahtijevati prethodnu odluku carine o načinu utvrđivanja carinske vrijednosti za robu što je namjerava uvesti, osobito kad je povezan s prodavateljem?

U hrvatskome zakonodavstvu zasad nisu predviđena prethodna obvezujuća mišljenja u vezi s utvrđivanjem carinske vrijednosti u određenoj okolnosti, ali se uvoznici, radi tumačenja pravila utvrđivanja carinske vrijednosti, uvijek mogu obratiti carinskoj službi.

13.2. Kako se utvrđuje carinsku vrijednost za robu što je putnici nose sa sobom?

Ako postoji vjerodostojna isprava o stvarno plaćenoj cijeni robe, carinsku vrijednost utvrdit će se na temelju metode transakcijske vrijednosti. Kad nema kupoprodaje, za robu što je putnik ili član posade nosi u vlastitoj prtljazi carinska vrijednost utvrđuje se na temelju ostalih metoda utvrđivanja, a najprije, ako je moguće, na temelju metode transakcijske vrijednosti istovjetne ili slične robe.

13.3. Kako se utvrđuje carinsku vrijednost za robu što je prije puštanja u slobodan promet bila predmet drugih postupaka ili postupanja?

Sporazum je propisao osnovne metode utvrđivanja carinske vrijednosti robe za uvoznu robu, ali nacionalni propisi (CZ i Uredba za provedbu CZ-a) mogu predvidjeti i drukčiji način utvrđivanja carinske vrijednosti za robu kakvu se nakon određenog postupka pušta u slobodan promet, i to uz primjenu posebnih pravila. U Hrvatskoj se to odnosi na postupke s gospodarskim učinkom u kojima, kad završavaju puštanjem u slobodan promet, nastaje carinski dug, a posebna pravila utvrđuju elemente obračuna.

13.4. Kako se utvrđuje carinsku vrijednost za robu uvezenu u najam, zakup ili leasing?

Transakcija najma ili zakupa, prema naravi, nije prodaja, čak ako ugovor obuhvaća moguću kupovinu robe. Tada se carinsku vrijednost ne može utvrditi uz primjenu metode transakcijske vrijednosti nego ostalih raspoloživih metoda, kako slijedi:
   ■ Kad je roba − istovjetna ili slična robi uzetoj u najam ili zakup − već prodana za izvoz u zemlju uvoza, bilo bi moguće odrediti carinsku vrijednost na temelju metoda istovjetne ili slične robe. Ako ih se ne može primijeniti, carinsku vrijednost treba pokušati utvrditi uz primjenu sljedeće raspoložive − dedukcijske metode.
   ■ Budući da se, po naravi stvari, robu u najmu ili zakupu ne bi kao takvu prodavalo u zemlji uvoza, tu bi se metodu moglo primijeniti samo, ako bi istovjetna ili slična uvezena roba već bila prodana u zemlji uvoza, a ako je to nemoguće, prelazi se na sljedeću metodu.
   ■ Kada se ne može primijeniti nijednu metodu, spomenuta fleksibilnost omogućuje različite pristupe. Ako ni to nije moguće, carinsku vrijednost utvrđuje se uz primjenu drugih raspoloživih sredstava, pod uvjetom da su sukladna načelima i općim odredbama Sporazuma WTO-a.
   ■ Procjena se npr. može temeljiti na uporabi važećih cjenika (za novu ili rabljenu robu) za izvoz u zemlju uvoza. Za rabljenu se robu procjena može temeljiti na važećoj listi cijena za novu robu, u nedostatku važeće liste cijena za rabljenu robu. No, s obzirom da se robu mora procijeniti uzimajući u obzir njezino stanje u trenutku uvoza, prilagodit će se listu cijena nove robe i uzeti u obzir sniženu vrijednost i zastarjelost procjenjivane robe.
   ■ Druga je mogućnost osloniti se na mišljenje stručnjaka (vještaka), prihvatljivo i carinskoj službi i uvozniku, ali i vještak pri utvrđivanja vrijednosti mora voditi računa o temeljnim načelima utvrđivanja carinske vrijednosti i odredbama Sporazuma WTO-a.
   ■ Ugovori o najmu ponekad obuhvaćaju i mogućnost kupovine, odobrenu na početku, tijekom ili na kraju ugovorom određenoga osnovnog razdoblja. U prvom bi se slučaju vrijednost trebala temeljiti na ponuđenoj cijeni, a udruga dva slučaja osnovom bi za utvrđivanje carinske vrijednosti moglo biti plaćanje najamnine, predviđene ugovorom o najmu, uvećano za vrijednost zahtijevanoga ostatka.
   ■ Kada nije predviđena mogućnost kupovine, procjenu se može obaviti temeljem plaćene ili plative zakupnine za uvezenu robu.

13.5. Kako se utvrđuje carinsku vrijednost pri uvozu rabljenih motornih vozila?

Ako se motorno vozilo uvozi nakon kupoprodaje (bez ikakve uporabe u međuvremenu), carinsku vrijednost utvrđuje se jednako kao za bilo koju drugu robu, uz primjenu propisanih metoda.
No, pri pojedinačnom uvozu vozila što ga je uvoznik osobno rabio neko vrijeme prije uvoza (vozilo je moglo biti kupljeno novo ili rabljeno nekoliko godina, i nakon toga stavljeno u daljnju uporabu), neće se moći primijeniti metodu transakcijske vrijednosti zato što se vozilo kakvo će biti vrednovano nakon uvoza, za potrebe utvrđivanja vrijednosti ne može smatrati jednakim kao pri posljednjoj prodaji.
S obzirom da se radi o rabljenoj robi, vjerojatno će biti teško naći transakcijsku vrijednost istovjetnih ili sličnih vozila. Čak se metodu dedukcijske vrijednosti malokad može primijeniti na takve pojedinačne uvoze. Stoga najčešće treba primijeniti alternativnu metodu kada se primjenjuje opravdana sredstva sukladno načelima utvrđivanja vrijednosti.
Carinsku se vrijednost npr. u takvim okolnostima može utvrđivati na temelju stvarno plaćene ili plative cijene za vozilo, kad robu treba vrednovati imajući u vidu njezino stanje u trenutku uvoza, pa se cijenu mora prilagoditi zbog uzimanja u obzir istrošenost (polazeći od starosti ili uporabe) nastalu nakon kupovine.
U primjerima kad nema stvarno plaćene ili plative cijene, vrijednost se, u dogovoru s uvoznikom, može utvrditi na temelju transakcijske vrijednosti, prije prihvaćene za uvezeno novo vozilo istoga proizvođača i modela. Tu vrijednost treba uskladiti, kako bi se pokazalo stanje vozila u trenutku vrednovanja, uzimajući u obzir, na jednoj strani, istrošenost zbog starosti, uporabe i trošenja, a na drugoj dodatne uređaje što ne čine dio opreme vozila. Osim toga, može se pokazati nužnim usklađivanje u vezi s razlikama u trgovačkoj razini i količinama u usporedivim transakcijama.
Kad je moguće, mora se pribaviti i kataloge ili posebna povremena izdanja u kojima su naznačene tekuće cijene na tržištu rabljenih vozila zemlje uvoza, jer te cijene mogu poslužiti kao osnova za vrednovanje, a pritom treba voditi računa o stanju i možebitnim dodacima na vozilima te o činjenici da cijene u katalozima s kojima se uspoređuje deklarirane vrijednosti mogu obuhvaćati uvozne poreze i carinu.

 

ČESTA PITANJA:

Način zastupanja u carinskom postupku, te ovisno o tome popunjavanje carinske deklaracije i podnošenja odgovarajućeg instrumenta osiguranja

Način zastupanja u carinskom postupku reguliran je člankom 5. Carinskog zakona, dok je način popunjavanja pojedinih polja carinske deklaracije propisan je Pravilnikom o uporabi obrazaca pri provedbi Carinskog zakona.

Ovisno o konkretnom načinu zastupanja u carinskom postupku temeljem članka 5. Carinskog zakona, na odgovarajući način se popunjava polje 14 carinske deklaracije. Pri tome, isto se popunjava podacima o zastupniku, koji sukladno posebnim propisima - Zakonu o uvjetima za obavljanje poslova zastupanja u carinskom postupku i Pravilniku o davanju odobrenja za obavljanje poslova ovlaštenim carinskim otpremnicima i ovlaštenim carinskim zastupnicima, mora ispunjavati uvjete za obavljanje poslova zastupanja u carinskom postupku, samo u slučaju neizravnog zastupanja. Međutim, o samom načinu zastupanja, zastupnik je dužan podnijeti odgovarajuću ispravu iz koje mora biti jasno i vidljiv način zastupanja u carinskom postupku.

U slučaju izravnog zastupanja, polje 14 carinske deklaracije popunjava se tekstom: „Primatelj“, te matičnim brojem primatelja.

Nadalje, kao instrument osiguranja carinskog duga može se podnijeti neki od propisanih instrumenata, sukladno članku 196. Carinskog zakona, odnosno članku 447. Uredbe za provedbu Carinskog duga.

Pri tome, u slučaju ako se kao instrument osiguranja podnosi bankovna garancija, istu je dužan podnijeti primatelj – vlasnik robe, odnosno osoba upisana u polje 8 carinske deklaracije ili se podnosi bankovna garancija njegovog zastupnika pod uvjetom da isti sudjeluje u provedbi carinskoga postupka, sukladno carinskim i drugim propisima o obavljanju poslova zastupanja u carinskom postupku odnosno osoba koja je u konkretnoj carinskoj deklaraciji upisana ili u polje 14 – kao neizravni zastupnik, ili u polje 54 – ako se radi o izravnom zastupniku.

Međutim, u slučaju ako deklarant na temelju Odobrenja za odgodu plaćanja carinskog duga, kao instrument osiguranja podnosi bankovna garancija svog međunarodnog otpremnika, u tom slučaju međunarodni otpremnik mora nastupati kao neizravni zastupnik osobe kojoj daje na korištenje svoju „posebnu“ bankovnu garanciju za odgodu duga, kako je to i propisano točkom 5. Naputka za provedbu postupka odobravanja odgode plaćanja duga broj 6/08 od 18. lipnja 2008. godine.

 

Način postupanja sa stranom robom u Republici Hrvatskoj

Odredbama Carinskog zakona („Narodne novine“, br. 78/99, 94/99, 117/99, 73/00, 92/01, 47/03, 140/05, 138/06, 60/08, 45/09 i 56/10), te odredbama Uredbe za provedbu Carinskog zakona („Narodne novine“, br. 161/03, 69/06, 5/07, 70/08, 76/09 i 29/11), propisani su načini i uvjeti stavljanja strane robe u određeno carinski dopušteno postupanje ili uporabu.

Sukladno navedenim propisima, strana roba unesena u carinsko područje Republike Hrvatske mora se podnijeti carinarnici i mora joj se odrediti jedno od carinski dopuštenih postupanja ili uporaba. Mogućnosti carinski dopuštenog postupanja ili uporabe robe regulirana je člankom 4. stavkom 1. točkom 22) Carinskog zakona, na način da se roba stavi u neki od carinskih postupaka, unese u slobodnu zonu, ponovno izveze, uništi ili ustupi u korist države.

Carinski postupci u koje se roba može staviti određeni su točkom 23) istoga članka, a to su: puštanje robe u slobodan promet, provoz, carinsko skladištenje, unutarnja proizvodnja, preradba pod carinskim nadzorom, privremeni uvoz, vanjska proizvodnja ili izvoz.

Roba se može staviti u neki od navedenih carinskih postupaka pod uvjetom da su ispunjeni svi uvjeti za taj postupak, uz obvezu podnošenja također i odgovarajućih isprava, propisanih odgovarajućim odredbama carinskih propisa.

Kada se strana roba unosi u carinsko područje RH, i stavlja u carinski postupak provoza, ista se mora u odobrenom roku podnijeti odredišnoj carinarnici, gdje se robi mora odrediti daljnje carinski dopušteno postupanje ili uporaba robe.

Ako je namjena robe skladištenje u RH, onda se ista stavlja u postupak carinskog skladištenja. Roba u carinskom skladištu može ostati neograničeno, a nakon toga postupka jedna od mogućnosti namjene te robe može biti i ponovni izvoz iz carinskog područja RH. Pri tome, da bi se roba mogla staviti u postupak carinskog skladištenja moraju biti ispunjeni svi uvjeti propisani carinskim propisima, kao npr. podnošenje odgovarajuće deklaracije, postojanje odobrenja za carinsko skladište, podnošenje odgovarajućih isprava.  

Sukladno svemu navedenome, sa stranom robom unesenom na carinsko područje RH potrebno je postupati sukladno odredbama carinskih propisa uz ispunjavanje svih uvjeta za stavljanje robe u carinski dopušteno postupanje ili uporabu, pri čemu se u slučaju potrebe za skladištenjem određene robe u RH koristi postupak carinskog skladištenja a ne postupak provoza.

 

Postupak puštanja robe u slobodni promet, gdje se vrši obračun carinskog duga i kada se roba može pustiti ako se prije puštanja robe vrši plaćanje carinskog duga

Postupanje sa stranom robom prilikom unosa u carinsko područje RH regulirano je odredbama Carinskog zakona („Narodne novine“, br. 78/99, 94/99, 117/99, 73/00, 92/01, 47/03, 140/05, 138/06, 60/08, 45/09 i 56/10) te odredbama Uredbe za provedbu Carinskog zakona(„Narodne novine“, br. 161/03, 69/06, 5/07, 70/08, 76/09 i 29/11).

Sva roba koja se unosi na carinsko područje Republike Hrvatske podliježe mjerama carinskog nadzora od trenutka njezina unosa, te je za istu potrebno zahtijevati carinski dopušteno postupanje ili uporaba robe. Carinski dopušteno postupanje ili uporaba robe zahtijeva se podnošenjem carinske deklaracije za odnosni carinski postupak ili postupanje odnosno uporabu robe, pod uvjetom da je i podnesena roba na koju se ta deklaracija odnosi.

Pri tome, ako određuju odredbe carinskih propisa, roba se pri unosu u carinsko područje RH stavlja u provozni postupak kojim se roba radi carinjenja odnosno puštanja u slobodni promet upućuje na neku od robnih carinskih ispostava.

Na robnoj carinskoj ispostavi roba se pušta u slobodni promet podnošenjem robe i carinske deklaracije za taj postupak, kojoj se moraju priložiti sve isprave koje su potrebne sukladno članku 123. Uredbe za provedbu Carinskog zakona. Kao jedna od propisanih isprava koje je potrebno priložiti, sukladno navedenoj odredbi, je i račun o kupoprodaji robe. Pri tome, oblik i sadržaj računa, kao isprave koja se prilaže carinskoj deklaraciji, nije propisana carinskim propisima. Međutim, isti mora odražavati komercijalni tijek robe i prikazivati komercijalnu transakciju na koju se odnosi. Međutim, carinski djelatnik može podnesene isprave, uključujući i podneseni račun, smatrati nedostatnim kako bi se provjerila ispravnost ili točnost svih podataka u prijavi carinske vrijednosti, ili pak može postojati sumnja u točnost pojedinih ili više pojedinačnih podataka u prijavi, te može zahtijevati naknadno prilaganje određenih isprava ili podataka.

Nadalje, obračun carinskog duga vrši na carinskoj deklaraciji za puštanje robe u slobodni promet, ovisno gdje je ista i podnesena. Obračun duga na uvoznoj carinskoj deklaraciji obuhvaća obračun propisane stope carine i poreza na dodanu vrijednost te trošarina odnosno posebnog poreza ako roba podliježe naplati i tih poreza.

Pri tome, roba koja je deklarirana za puštanje u slobodni promet u RH neće se pustiti sve dok obračunati carinski dug nije plaćen ili nije osigurano plaćanje carinskog duga jednim od instrumenta osiguranja carinskog duga sukladno članku 447. Uredbe. Plaćanje carinskog duga u gotovini vrši se na način da se obračunati carinski dug uplati na propisani utvrđeni račun prihoda državnog proračuna, a kada banka ili druga organizacija ovlaštena za vođenje platnoga prometa pisano potvrdi da je iznos carinskog duga uplaćen na taj račun smatra se danom plaćanja carinskog duga i roba se nakon toga može pustiti.

 

Da li je potrebno prilagati CMR uz carinsku deklaraciju za puštanje robe u slobodni promet

Podnošenje odgovarajućih isprava uz carinsku deklaraciju za zahtijevani carinski postupak reguliran je odredbama članaka 123. do 126. Uredbe za provedbu Carinskog zakona..

Sukladno članku 123. Uredbe, carinskoj deklaraciju za puštanje robe u slobodni promet potrebno je priložiti račun i ostale trgovačke isprave na temelju kojih je prijavljena carinska vrijednost robe, DCV ako je to potrebno sukladno članku 91. Uredbe, isprave potrebne za utvrđivanje povlaštenoga podrijetla illi uporabu drugih mjera kojima se odstupa od važećih propisa za deklariranu robe, te sve druge isprave potrebne za provođenje propisa koji uređuju puštanje deklarirane robe u slobodni promet. Pri tome, stavkom 2. istoga članka, propisano je da carinarnica može zahtijevati da se pri podnošenju carinske deklaracije prilože prijevozne isprave ili isprave u svezi s prethodnim carinskim postupkom.

Nadalje, način postupanja u prijevozu u međunarodnom cestovnom prometu reguliran je Konvencijom o međunarodnom prijevozu robe cestom (CMR) iz 1978. godine („Narodne novine – Međunarodni ugovori“, br. 1/92), te Zakonom o prijevozu u cestovnom prometu („Narodne novine“, br. 178/04, 48/05, 151/05, 111/06, 63/08 i 124/09).

Kako je i propisano člankom 4. Konvencije, ugovor o prijevozu mora biti potvrđen teretnim listom odnosno CMR-om, kojim se definira odnos između pošiljatelja i prijevoznika iz ugovora o prijevozu. Pored toga, člankom 96. Zakona o prijevozu u cestovnom prometu, propisana je obveza Carinske uprave da provjerava da li prijevoznici imaju propisane dozvole i ostale isprave, propisane Zakonom, drugim propisima i međunarodnim ugovorima te da li prijevoznik obavlja prijevoz u skladu s tim ispravama.

Sukladno svemu navedenome, s obzirom da je Carinska uprava, između ostaloga, nadležna za provjeru da li prijevoznik posjeduje odgovarajući teretni list CMR, te da li se prijevoz obavlja u skladu sa podnesenim CMR-om, smatramo da isti mora biti priložen i uz carinsku deklaraciju za puštanje robe u slobodni promet.

 

Uvoz automobila - plaćanje carinskih davanja kod uvoza automobila u RH

Uvoz osobnog automobila podliježe obračunu i naplati carine, posebnog poreza i poreza na dodanu vrijednost.

Carina se obračunava na carinsku vrijednost vozila. Carinska vrijednost automobila prilikom uvoza utvrđuje se temeljem metoda propisanih Carinskim zakonom (NNRH, broj 78/99 - 56/10) i Uredbom za provedbu Carinskog zakona (NNRH, broj 176/03 – 29/11), a najčešće transakcijskom metodom gdje je carinska vrijednost robe njezina transakcijska vrijednost, odnosno stvarno plaćena ili plativa cijena za vozilo prilagođena za propisane troškove (npr. trošak prijevoza i osiguranja vozila), ukoliko se prilaže vjerodostojna dokumentacija o kupoprodaji predmetnog vozila i ne postoje nekakvi posebni uvjeti pod kojim je kupac kupio vozilo, a koji nisu dostupni drugim kupcima.

U slučaju da ne postoji račun ili kupoprodajni ugovor (roba je duže vrijeme u vlasništvu - rabljena, donacija i sl.) ili dokumentacija nije vjerodostojna, carinski će djelatnik izvršiti procjenu vrijednosti temeljem ostalih metoda propisanih carinskim propisima i to najčešće usporedbom s istovjetnom ili sličnom robom uvezenom u isto ili približno isto vrijeme.

Novi osobni automobil koji se uvozi u Republiku Hrvatsku je automobil koji nije bio registriran.

Nadalje, napominjemo da se prilikom uvoza novih ili rabljenih automobila primjenjuje carinska stopa slobodno (0%), ukoliko robu prati pravovaljana potvrda o podrijetlu robe – certifikat EUR.1 ili izjava na računu, a  ukoliko nema potvrde o podrijetlu, primijenit će se carinska stopa 12% za rabljena vozila, a 8% za nova vozila.

Također, vozila koja se uvoze u Republiku Hrvatsku moraju biti tehnički ispravna i homologirana sukladno odredbama Pravilnika o homologaciji vozila da bi mogla biti uvozno ocarinjena. Posebno ističemo da uvjeti uvozu nisu godina proizvodnje vozila koje se uvoze, već sukladnost pojedinog tipa i vrste vozila sa propisima o homologaciji. U tom smislu, prije samog postupka carinjenja potrebno je ishoditi potvrdu o homologaciji vozila sukladno odredbama Pravilnika o homologaciji vozila koju izdaje Državni zavod za mjeriteljstvo ili ovlaštena tehnička stanica za pregled vozila i koja se mora predočiti prilikom carinjenja kao i pri prvoj registraciji vozila u Republici Hrvatskoj. Stoga Vas upućujemo da se za više informacija u svezi s postupkom homologacije i uvjetima koje mora zadovoljiti automobil kojeg namjeravate uvesti obratite na Centar za vozila Hrvatske, Državni zavod za mjeriteljstvo, ili Hrvatski autoklub (http://www.dzm.hr, http://www.cvh.hr  i http://www.hak.hr)

Prema članku 3. stavak 1. Zakona o posebnim porezima na osobne automobile, ostala motorna vozila, plovila i zrakoplove, osobni automobili su predmet oporezivanja posebnim porezom.

Porezna osnovica za obračun posebnog poreza pri uvozu automobila je carinska vrijednost uvećana za carinu. Visina posebnog poreza izračunava se prema tabeli iz članka 6. stavak 1.  Zakona o posebnim porezima na osobne automobile, ostala motorna vozila, plovila i zrakoplove (NNRH, broj 139/97. – 21/10.), u kojoj se nalazi 11 cjenovnih razreda, obzirom na vrijednost osobnog automobila i za svaki je cjenovni razred određen način izračunavanja visine posebnog poreza:

Osnovica – prodajna cijena (kn)		Posebni porez
preko	do
0	50.000,00	13%
50.000,00	100.000,00	6.500,00 + 18%  na iznos preko 50.000,00
100.000,00	150.000,00	15.500,00 + 23%  na iznos preko 100.000,00
150.000,00	200.000,00	27.000,00 + 28%  na iznos preko 150.000,00
200.000,00	250.000,00	41.000,00 + 33%  na iznos preko 200.000,00
250.000,00	300.000,00	57.500,00 + 38%  na iznos preko 250.000,00
300.000,00	350.000,00	76.500,00 + 43%  na iznos preko 300.000,00
350.000,00	400.000,00	98.000,00 + 48%  na iznos preko 350.000,00
400.000,00	450.000,00	122.000,00 + 53% na iznos preko 400.000,00
450.000,00	500.000,00	148.500,00 + 58% na iznos preko 450.000,00
500.000,00		177.500,00 + 63% na iznos preko 500.000,00

 

Pri tome, posebni porez za osobne automobile koji se ne smatraju novima (oni koji su već bili registrirani), a obujma cilindra su do 1600 cm3 povećava se za 50%, te za one obujma cilindra preko 1600 cm3 povećava se za 100%.

Posebni porez obračunava i naplaćuje carinarnica koja provodi carinski postupak zajedno s obračunom i naplatom carinskog duga.

Porez na dodanu vrijednost obračunava se i naplaćuje u iznosu od 23% obračunato na carinsku vrijednost vozila sa uključenim iznosom carine i posebnim porezom.

 

Pojašnjenje carinskih propisa kod smještaja strane robe na carinsko skladište

U okviru carinskoga sustava, kao jedan od postupaka s gospodarskim učinkom egzistira i postupak carinskog skladištenja. Osnovna svrha ovoga postupka je omogućavanje domaćim gospodarskim subjektima, da bez carinskih i poreznih opterećenja skladište robu, u svom vlasništvu ili vlasništvu druge osobe, za u tom trenutku nepoznatog kupca.

Prema odredbama članka  110. Carinskog zakona, carinsko skladište je prostor koje odobrava carinarnica i koje je pod carinskim nadzorom, tako da se roba može smjestiti u skladu s propisanim uvjetima. Ono može biti javno ili privatno skladište, i u pravilu služi za smještaj strane neocarinjene robe, koja tijekom primjene toga postupka ne podliježe obvezi plaćanja uvozne carine i ograničavajućim mjerama gospodarske politike.

Prema odredbama zakona, carinsko skladište je prostor kojega je carinarnica odobrila, i koji je pod trajnim carinskim nadzorom, a roba može u postupku carinskoga skladištenja biti neograničeno vrijeme te se tek pri njenoj prodaji odnosno carinjenju - puštanju u slobodan promet obračunavaju i naplaćuju carina, kao i PDV (i eventualno posebni porez, odnosno trošarina - što ovisi o vrsti robe).

Tijekom primjene postupka carinskoga skladištenja, kao specifičnoga postupka s gospodarskim učinkom, posjednik skladišta odgovoran je za izuzimanje robe ispod carinskoga nadzora bez odobrenja carinarnice te namirenje carine i drugih uvoznih davanja proisteklih primjenom toga postupka.

Za vrijeme smještaja u carinskome skladištu roba može biti predmet samo uobičajenih oblika rukovanja sa svrhom njezina očuvanja, poboljšanja izgleda ili tržišnih kvaliteta te pripreme za distribuciju ili daljnju preradu.

Dakle, sukladno hrvatskim trgovinskim i carinskim propisima, isključivo hrvatska pravna osoba (tj. ne i strana) podnosi zahtjev nadležnoj carinarnici za otvaranje i vođenje carinskog skladišta (te potom može voditi isto).

U carinskom skladištu tipa A, koje je javno skladište, usluge skladištenja robe može koristiti svaka osoba pa tako i strana pravna osoba koja bi nakon izvjesnog vremena izvozila robu u druge zemlje, tj. u inozemstvo.

Robu u vlasništvu inozemne pravne osobe, koja ulazi u carinsko područje Republike Hrvatske, s namjerom njezine daljnje prodaje u inozemstvu, moguće je smjestiti u carinsko skladište tipa A, temeljem postupka carinskog skladištenja robe u javnom skladištu, te pod određenim uvjetima u postupak privremenog smještaja.

Za postupak privremenog smještaja, za robu se podnosi skraćena deklaracija, a za postupak carinskog skladištenja jedinstvena carinska deklaracija (JCD) za postupak skladištenja.

Ukoliko se roba namjerava smještati u carinskom skladištu podnošenjem skraćene deklaracije za provedbu postupka privremenog smještaja, potrebno je voditi računa o rokovima za privremeni smještaj, sukladno članku 61. Carinskog zakona. U tom slučaju, nakon postupka privemenog smještaja predmetna roba u inozemstvo upućuje se provoznom deklaracijom.

Nadalje, ukoliko se roba smješta na carinskom skladištu tipa A na temelju JCD-a za postupak skladištenja, predmetna roba se u inozemstvo upućuje carinskom deklaracijom za ponovni izvoz, i priloženom fakturom inozemnog posjednika robe.

 

Uvoz karamboliranih automobila u Republiku Hrvatsku

Člankom 19. stavak 3. Zakona o trgovini  propisano je da motorna vozila koja se uvoze u Republiku Hrvatsku moraju biti tehnički ispravna u skladu s propisima o tehničkoj ispravnosti vozila na cestama, a prije njihovog stavljanja na tržište ili prve registracije u Republici Hrvatskoj, moraju odgovarati propisanim zahtjevima o homologaciji.

Slijedom navedenog, tehnički neispravna, odnosno necjelovita vozila ne mogu se uvoziti u Republiku Hrvatsku, upravo iz razloga što ne udovoljavaju propisanim normama koje moraju biti ispunjene već pri samom uvozu, što znači da ukoliko se radi o cjelovitom vozilu, što znači  ukoliko navedeni vitalni dijelovi vozila imaju elemente cjelovitog vozila, neće biti dozvoljeno uvesti i uvozno ocariniti isto u Republiku Hrvatsku.

 

Postupak prilikom uvoza software-a

Postupak uvoza software-a razlikuje se ovisno o tome da li isti dolazi na fizičkom mediju ili se pak „skida“ sa interneta, dolazi elektronskom poštom ili slično.

Software koji dolazi mediju (npr. CD)

Ukoliko se uvozi medij (CD, disc ili sl.) na kojem se nalazi software, uvozna davanja obračunavanju se na carinsku vrijednost medija na kojem dolazi software (istu čini ukupna stvarno plaćena ili plativa cijena za medij + software i/ili licenca za software + ostali troškovi iz članka 38. Carinskog zakona kao npr. prijevoz, osiguranje i sl). Kod uvoza medija na kom je software Uredbom o Carinskoj tarifi za 2010. godinu propisana je osnovna carinska stopa slobodno (0%).

Prilikom carinjenja obračunava se PDV po stopi od 23%, računato na carinsku vrijednost uvećanu za iznos carine.

Software koji dolazi putem interneta

U slučaju da software dolazi s interneta, s carinskog stanovišta, ne postoji fizički roba koja se uvozi te isti ne podliježe carinskom postupanju. Prilikom uvoza software-a koji se nalazi na određenom mediju, kao npr. disketa, magnetski disk i sl., medij je taj koji podliježe obvezi carinjenja.

Radio i telefonski prijenosi i software-a koji dolazi putem telefonske žice ili satelita, a na temelju preporuke Svjetske carinske organizacije, ne mogu se klasificirati prema harmoniziranom sustavu i kao takvi ne podliježu postupku carinjenja.

Prilikom slanja software-a putem telefonske žice ili satelita javlja se pitanje intelektualnog vlasništva. Transfer intelektualnog vlasništva preko granica nije sam za sebe predmet carinjenja. Međutim, ukoliko se intelektualno vlasništvo prenosi u obliku materijalne forme, odnosno na nekom mediju, uz primjenu HS  svrstavanja,  javlja se pitanje naplate carinskih pristojbi.

 

Način carinjenja robe sa carinskog skladišta

Ukoliko je hrvatska tvrtka, posjednik skladišta kupila robu u inozemstvu (čime je postala i vlasnikom) i potom je smjestila na skladište, isključivo ta hrvatska tvrtka mora na sebe, tj. za svoj račun ocariniti robu i tek potom je dalje distribuirati i prodavati na hrvatskom tržištu. Dakle u ovom slučaju nema mogućnosti da se prodaje neocarinjena roba.

Ukoliko je posjednik skladišta robu smjestio na skladište po osnovi komisionog (konsignacijskog) ugovora s inozemnim dobavljačem, tada sve do trenutka prodaje na hrvatskom tržištu, neocarinjena  roba ostaje vlasništvo strane osobe dobavljača robe. Tek tada se  obavlja carinjenje, i to za račun hrvatskog kupca robe, dakle posjednik skladišta je samo komisionar koji prodaje stranu robu u ime stranog vlasnika i stoga ovisno o potražnji za odnosnom robom, može biti više raznih domaćih kupaca odnosno i carinjenje se obavlja za račun tih različitih kupaca. Naravno da čin prodaje podrazumijeva i istovremeno carinjenje.

Također napominjemo, prema hrvatskim trgovinskim i carinskim propisima nije dozvoljena kupoprodaja strane neocarinjene robe u Republici Hrvatskoj.

 

Podnošenje izjave o sukladnosti u smislu Zakona o tehničkim zahtjevima za proizvode i ocjenjivanju sukladnosti

Podnošenje izjave o sukladnosti u smislu Zakona o tehničkim zahtjevima za proizvode i ocjenjivanju sukladnosti u okviru postupka carinjenja robe, sukladno odredbama navedenoga Zakona proizvođač, u okolnostima kada je to posebnim propisima određeno, obvezan izraditi propisanu tehničku dokumentaciju i provesti ili osigurati provođenje primjenjivog postupka ocjenjivanja sukladnosti proizvoda.

Također, proizvođač je obvezan sastaviti izjavu o sukladnosti i staviti oznaku sukladnosti.

Nadalje, uvoznik je obvezan osigurati da je proizvođač proveo odgovarajući postupak ocjenjivanja sukladnosti, sastavio tehničku dokumentaciju, da proizvod nosi propisanu oznaku sukladnosti ili druge oznake i da je proizvod praćen propisanim dokumentima.

U smislu navedenoga, izjavu o sukladnosti (koju je sastavio proizvođač ili sukladno danom ovlaštenju ovlašteni zastupnik u smislu navedenoga Zakona) u prijevodu na hrvatski jezik se prilaže u postupku carinjenja.

Također, sukladno članku 14. predmetnog Zakona, ukoliko nije moguće zbog prirode proizvoda staviti oznaku sukladnosti na proizvod ili na njegovu natpisnu pločicu, propisana oznaka sukladnosti mora biti stavljena na ambalažu i popratne dokumente kada propis koji se primjenjuje na taj proizvod predviđa takve dokumente.

Pojašnjenje tretmana robe na carinskom skladištu, predeklariranje robe u skladištu, te da li se roba koja je smještena na carinsko skladište može prodati drugoj osobi u Republici Hrvatskoj u slučaju kada prvi kupac odustane od kupoprodaje

Poslovanje u carinskom skladištu regulirano je člancima 110. do 123., te člancima 208. do 241. Uredbe za provedbu Carinskog zakona, dok je način popunjavanja carinske deklaracije reguliran odredbama Pravilnika o uporabi obrazaca pri provedbi Carinskog zakona.

Kako je i propisano člankom 12. Pravilnika, u polje 8 carinske deklaracije za smještaj robe na carinsko skladište tipa A, upisuju se podaci o primatelju odnosno vlasniku robe. Pri tome, primatelj robe je osoba koja je na inozemnoj fakturi naznačena kao osoba koja je predmetnu robu kupila u inozemstvu, i koja mora biti registrirana u Republici Hrvatskoj, te koja sukladno tome i uvozi robu na carinsko područje Republike Hrvatske.

U pravilu, ako se radi o kupoprodaji robe, dakle robu prodaje inozemna osoba tuzemnoj osobi u Republici Hrvatskoj te o istome postoji i odgovarajuća isprava kojom se dokazuje predmetna kupoprodaja (faktura), kao primatelj odnosno vlasnik robe u trenutku stavljanja robe na carinsko skladište mora se deklarirati prvi kupac te robe u Republici Hrvatskoj koji sukladno tome postaje uvoznik te robe.

Međutim, postoje mogućnosti kada se roba smješta na carinsko skladište, te je kao primatelj robe naznačena osoba registrirana u Republici Hrvatskoj, ali ista nije vlasnik robe, već roba ostaje u vlasništvu stranca, sve dok ista ne bude prodana kupcu u Republici Hrvatskoj (npr. konsignacija).

Također, u slučaju da nakon smještaja robe na carinsko skladište, primatelj iste u Republici Hrvatskoj odustane od kupoprodaje, odnosno ne ispuni uvjete propisane odgovarajućim ugovorom, te strani prodavatelj ponovo stekne pravo vlasništva nad predmetnom robom, roba se može pustiti u slobodan promet od strane novog primatelja odnosno kupca u Republici Hrvatskoj, kojemu je roba prodana. Međutim, u tom slučaju strani prodavatelj te prvotni kupac robe – osoba koja je smjestila robu na carinsko skladište, moraju o istome podnijeti vjerodostojne isprave iz kojih je vidljivo da nisu bili ispunjeni uvjeti kupoprodaje odnosno da strani prodavatelj ponovo stječe pravo raspolaganja predmetnom robom. Osim mogućnosti prodaje te robe drugoj osobi u RH, strani prodavatelj može, ako je stekao pravo raspolaganja predmetnom robu, istu prodati osobi van carinskog područja Republike Hrvatske. U tom slučaju roba se uz odgovarajuću carinsku deklaraciju, ovisno o prethodnom carinskom postupku, vraća u inozemstvo.

Način „deklariranja robe“ koja se uvozi nije određena carinskim propisima, već propisima iz nadležnosti Državnoga inspektorata (web adresa: http://www.inspektorat.hr/), te Vas upućujemo da se istom obratite u vezi dijela upita o načinu „predeklariranja“, odnosno označavanja predmetne robe. Pri tome, napominjemo da se u carinskom skladištu mogu obavljati radnje propisane Prilogom 27. Uredbe za provedbu Carinskog zakona, odnosno u konkretnom slučaju lijepljenje deklaracija na proizvode u carinskom skladištu predstavljao bi jednu od propisanih radnji.

Mogućnost promjene valute prilikom prodaje robe s konsignacijskog skladišta

Poslovanje u carinskom skladištu regulirano je člancima 110. do 123., te člancima 208. do 241. Uredbe za provedbu Carinskog zakona, dok je način popunjavanja carinske deklaracije reguliran odredbama Pravilnika o uporabi obrazaca pri provedbi Carinskog zakona.

Pri tome, člankom 122. Carinskog zakona propisan je način utvrđivanja carinske vrijednosti robe koja se skladišti. Sukladno toj odredbi, carinska vrijednost robe utvrđuje se u trenutku stavljanja robe u postupak carinskog skladištenja u slučaju kad se ta roba sa carinskog skladišta pušta u slobodni promet na temelju pojednostavnjene carinske deklaracije – knjigovodstvenoga zapisa. Ovaj postupak se može primijeniti samo kod carinskog skladišta tipa D kada je roba koja se smješta na to skladište i u vlasništvu posjednika, odnosno korisnika skladišta.

Međutim, u slučaju kada se radi o konsignacijskom skladištu, obzirom da u tom slučaju posjednik, odnosno korisnik skladišta nije ujedno i vlasnik robe, ne može se odobriti puštanje u slobodan promet na temelju pojednostavnjene deklaracije – knjigovodstvenog zapisa.

U tom slučaju, ako se odobrava konsignacijsko skladište kao carinsko skladište tipa D, u samom odobrenju mora biti naznačeno da se roba sa carinskog skladišta pušta u slobodan promet uz podnošenje redovne carinske deklaracije te da se carinska vrijednost robe smještene na skladište utvrđuje u trenutku nastanka carinskog duga, odnosno u trenutku puštanja robe u slobodan promet, a posjednik odnosno korisnik skladišta je dužan prilikom izdavanja odobrenja priložiti isprave kojima dokazuje status komisionara (konsignacijski ugovor).

Kada se radi o konsignacijskom skladištu, isto može, pored gore navedene mogućnosti, biti odobreno i kao carinsko skladište tipa C, u kojem se postupak puštanja u slobodni promet sa carinskog skladišta obavlja podnošenjem redovne carinske deklaracije na temelju carinske vrijednosti utvrđene u trenutku nastanka carinskog duga odnosno puštanja robe sa skladišta.

Neovisno, da li je konsignacijsko skladište odobreno kao carinsko skladište tipa C ili D, u slučaju promjene valute robe smještene na carinsko skladište, potrebno je da posjednik – korisnik skladišta zapisnikom utvrdi nastalu promjenu, te odgovarajuće prilagodi i svoju evidenciju o robi na carinsko skladištu, a istu ispravno deklarira u carinskoj deklaraciji za puštanje robe u slobodan promet. Također, posjednik odnosno korisnik skladišta je dužan, na zahtjev carinarnice, priložiti odgovarajuće isprave kojima dokazuje promjenu valute odnosno odluku stranog vlasnika konsignacijskog skladišta u potrebi za promjenom valute.

U daljnjim postupcima smještaja robe na carinsko skladište potrebno je u carinskoj deklaraciji za smještaj naznačiti ispravnu valutu odnosno vrijednost robe.

 

EORI broj u EU, te ishođenje EORI broja u Republici Hrvatskoj

Počevši sa danom 1. srpnja 2009. godine na području Europske unije započela je primjena sustava elektronske registracije i identifikacije gospodarskih subjekata koji u okviru svojega poslovanja obavljaju djelatnosti obuhvaćene carinskim zakonodavstvom (engl. Economic Operators Registration And Identification System), to jest takozvani EORI sustav.

EORI broj je, dakle, jedinstveni broj u Europskoj uniji koji gospodarskim subjektima i drugim osobama dodjeljuje carinska služba, odnosno drugo nadležno tijelo ili tijela države članice, a koristi se za identifikaciju gospodarskih subjekata i drugih osoba u njihovim odnosima s carinskim vlastima pri čemu se, u skladu sa carinskim propisima Europske unije, gospodarski subjekt definira kao osoba koja u okviru svog poslovanja obavlja djelatnosti obuhvaćene carinskim zakonodavstvom.

Nadležnost zemlje članice za dodjelom EORI broja razlikuje se ovisno o činjenici da li se EORI broj dodjeljuje osobama sa poslovnim nastanom na području Europske unije, ili trećim osobama.

Gospodarskom subjektu i prema potrebi drugim osobama, koji imaju poslovni nastan u Europskoj uniji, EORI broj se dodjeljuje u onoj zemlji članici u kojoj imaju svoj poslovni nastan.

Gospodarski subjekt koji nema poslovni nastan na području Europske unije (treća osoba), bit će registriran, odnosno carinske vlasti ili druge nadležne vlasti zemlje članice će mu dodijeliti EORI broj kada prvi puta obavi jednu od radnji u kojima se zahtijeva korištenje EORI broja.

U odnosu na zemlje članice Europske unije, gospodarski subjekti sa sjedištem u Republici Hrvatskoj su gospodarski subjekti iz ,,trećih zemalja", što znači gospodarski subjekti koji nemaju poslovni nastan na području EU.

Za gospodarstvenike iz Republike Hrvatske to, dakle, znači da ie obavezno ishoditi EORI broj u onoj zemlji članici u kojoj prvi puta podnose skraćenu deklaraciju ili carinsku deklaraciju za neko od carinski dopuštenih postupanja ili uporabe, kada podnose zahtjev u nekoj od zemalja članica za odobrenje za vođenje skladišta za privremeni smještaj, ili podnose zahtjev za korištenjem nekih od pojednostavnjenih postupaka, kada podnose ulaznu/izlaznu sigurnosnu deklaraciju ili provoznu deklaraciju i pri tome nastupaju kao glavni obveznik, odnosno u najčešćem broju slučajeva kada robu prevoze u okviru TIR konvencije.

U tom slučaju, ukoliko je potrebno ishoditi EORI broj, za isto se podnosi zahtjev u onoj zemlji članici Europske unije u kojoj se prvi puta namjerava obaviti određenu, gore navedenu radnju koja obuhvaća carinske postupke. Ukoliko se ne podnese zahtjev i ishodi EORI broj unaprijed, isto se može učiniti i prilikom prve operacije obuhvaćene carinskim zakonodavstvom. Budući da proces registracije može potrajati i nekoliko dana, preporuča se zahtjev za registraciju podnijeti unaprijed u onoj državi članici Europske unije u kojoj se predmetna operacija koja povlači obvezu registracije namjerava poduzeti.

Naglašavamo, međutim, da ukoliko je gospodarstvenik samo primjerice u ulozi izvoznika robe iz Republike Hrvatske u EU, i sam ne deklarira robu za nijedan gore navedeni postupak na području EU (a ta roba ne predstavlja ozbiljnu prijetnju sigurnosti, odnosno ne predstavlja okolnosti opisane u članku 183. stavcima 6. i 8. te članku 184d. Uredbe za provedbu carinskog kodeksa EU), nema obvezu ishoditi EORI broj, niti je obavezno upisivanje EORI broja u polje 2 (pošiljatelj/izvoznik) carinske deklaracije kojom se roba stavlja u zahtijevani postupak u zemlji članici, a koju podnosi deklarant (uvoznik) u zemlji odredišta.

Više informacija o navedenom može se pronaći na Internet stranicama DG TAXUD-a (http://ec.europa.eu/ecip/security_amendment/who_is_concerned/index_en.htm#eori).

Također, ukratko opisani postupak ishođenja EORI broja u svakoj pojedinoj zemlji članici, sa popisom naziva i adresa tijela nadležnih za dodjelu EORI broja pruža dokument pod nazivom ,,EORI National lmplementation" (,,Latest indicative information about the EORI National Implementation") također dostupan na Internet stranicama Europske komisije.

S obzirom da svaka osoba (bilo fizička, ili pravna) može imati samo jedan EORI broj, broj koji dodijeli nadležno tijelo jedne države članice, navedena osoba obvezna je koristiti ga u svim slijedećim postupcima obuhvaćenim EU carinskim zakonodavstvom u bilo kojoj zemlji članici, kada je korištenje EORI broja obavezno.

Napominjemo da se hrvatski gospodarstvenici ne mogu registrirati i na taj način pribaviti EORI broj u Carinskoj upravi Republike Hrvatske, već to moraju učiniti u jednoj od država članica Europske unije kako je prethodno navedeno. S tim u vezi, također napominjemo da će Carinska uprava Republike Hrvatske započeti sa sustavom registracije i identifikacije gospodarskih subjekata kroz EORI sustav neposredno prije pristupanja Republike Hrvatske Europskoj uniji, pri čemu naglašavamo da će na taj način dodijeljeni EORI brojevi biti važeći za razdoblje nakon pristupa.

 

Uvoz plovila na carinsko područje Republike Hrvatske

Pravne osobe mogu isključivo, u svoje ime i za svoj račun uvesti plovilo, ukoliko u carinskom području Republike Hrvatske imaju registrirano sjedište, a isto je potrebno uvesti uz postupak redovnog carinjenja.  

Redovni postupak carinjenja će se provesti putem ovlaštenog otpremnika, odnosno ispunjavanjem i podnošenjem jedinstvene carinske deklaracije.

Prilikom uvoza plovila primjenjuju se odredbe Pomorskog zakona, Pravilnika o brodicama i jahtama, te Pravila za statutarnu certifikaciju brodica i jahti, kojima je, između ostaloga, propisan i način stavljanja na tržište i puštanje u uporabu rekreacijskih plovila, te uvjeti upisa jahti u upisnik jahti, odnosno brodica u očevidnike brodica.

Ovo između ostaloga znači, da je u postupku upisa jahti potrebno prethodno ishoditi i priložiti potvrdu Hrvatskog registra brodova o tehničkoj prihvatljivosti jahti za upis u hrvatski upisnik jahti, odnosno u slučaju upisa brodica potrebno je priložiti Deklaraciju o sukladnosti izdanu sukladno Direktivi EU 94/25 EC, ukoliko je brodica građena izvan Republike Hrvatske.

Propisana stopa carine obračunava se na carinsku vrijednost robe. Carinska vrijednost robe utvrđuje se temeljem metoda propisanih Carinskim zakonom  i Uredbom za provedbu Carinskog zakona, a najčešće transakcijskom metodom gdje je carinska vrijednost robe njezina transakcijska vrijednost, odnosno stvarno plaćena ili plativa cijena za robu koja je predmet postupka carinjenja (ukoliko se prilaže vjerodostojna dokumentacija o kupoprodaji iste, te ne postoje dodatni uvjeti ili obveze za kupca, povezanost kupca i prodavatelja ne utječe na cijenu i sl.), ali uz prilagodbu troškova iz članka 38. i 39. istog Zakona, kao što su npr. prijevoz, osiguranje, naknade za licence i tantijeme i sl.. Ukoliko ne postoji vjerodostojna dokumentacija, carinski će djelatnik izvršiti procjenu vrijednosti temeljem ostalih metoda propisanih carinskim propisima.

Obračun uvoznih davanja sadržava carinu, posebni porez i porez na dodanu vrijednost. Tom prilikom će se obračunati carina po stopi od 8% na carinsku vrijednost, odnosno po stopi „slobodno“ (0%), ukoliko posjedujete dokaz o podrijetlu, a to može biti certifikat EUR.1, izjava na računu ili izjava ovlaštenog izvoznika.

Prema članku 3. stavak 1. Zakona o posebnim porezima na osobne automobile, ostala motorna vozila, plovila i zrakoplove (NNRH, broj 139/97…21/10.), svako plovilo (brod ili brodica (jahta) i čamac unutarnje plovidbe) koje služi športu, razonodi ili rekreaciji, a uvozi se u carinsko područje Republike Hrvatske, podliježe plaćanju posebnog poreza.

Posebni porez na plovila koja se uvoze obračunava se na osnovicu koju čini carinska vrijednost uvećana za carinu. Visina i način obračuna posebnog poreza na plovilo propisana je člankom 6. stavak 2. istog Zakona.

 

Posebni porez na plovila i zrakoplove plaća se:

Osnovica - prodajna cijena (kn)		Posebni porez
preko	do
0	200.000,00	5%
200.000,00	400.000,00	11.000,00 + 6 % na iznos preko 200.000,00
400.000,00	600.000,00	22.000,00 + 7% na iznos preko 400.000,00
600.000,00	800.000,00	36.000,00 + 8% na iznos preko 600.000,00
800.000,00	1.000.000,00	52.000,00 + 9% na iznos preko 800.000,00
1.000.000,00	1.500.000,00	70.000,00 + 10% na iznos preko 1.000.000,00
1.500.000,00	2.000.000,00	120.000,00 + 11% na iznos preko 1.500.000,00
2.000.000,00	2.500.000,00	175.000,00 + 12% na iznos preko 2.000.000,00
2.500.000,00	3.000.000,00	235.000,00 + 13% na iznos preko 2.500.000,00
3.000.000,00	3.500.000,00	300.000,00 + 14% na iznos preko 3.000.000,00
3.500.000,00	4.000.000,00	370.000,00 + 15% na iznos preko 3.500.000,00
4.000.000,00	više	445.000,00 + 16% na iznos preko 4.000.000,00

 

Ostale informacije vezane uz plaćanje posebnog poreza na plovila dostupne su na internet stranicama Carinske uprave Republike Hrvatske (www.carina.hr) pod linkom: Trošarine i posebni porezi; Posebni porezi na osobne automobile, motocikle, plovila i zrakoplove. Na navedenim stranicama možete pronaći trenutno važeće porezne propise koji se odnose na plaćanje posebnog poreza na plovila u Republici Hrvatskoj.

Međutim, dodatno napominjemo kako je prema članku 7. stavak 4. Zakona o posebnim porezima na osobne automobile, ostala motorna vozila, plovila i zrakoplove, predviđena i mogućnost oslobođenja od plaćanja posebnog poreza ukoliko se plovilo uvozi ili isporučuje za obavljanje registrirane gospodarske djelatnosti. Oslobođenje od plaćanja posebnog poreza nadležna carinarnica, prema sjedištu registrirane pravne osobe, utvrđuje izdavanjem odobrenja na određeni rok u kojem se plovilo ne smije otuđiti, dati drugome u druge svrhe, osim za obavljanje registrirane djelatnosti.

Na carinsku vrijednost plovila zajedno s carinom i posebnim porezom obračunava se PDV u iznosu od 23%.