Carinska služba Republike Hrvatske ima dugu povijesnu tradiciju i njezin se kontinuitet može pratiti dulje od 8 stoljeća o čemu svjedoči jedna od najstarijih izvornih carinskih knjiga u Europi - Dubrovački carinski statut iz 13. stoljeća.

Hrvatski Dubrovnik ustanovljen je u prvoj polovici 7. stoljeća i vrlo se rano počeo razvijati kao grad sa širokom autonomijom, da bi poslije postao i samostalnom državom. Gradom su upravljali knez, Malo vijeće, Vijeće umoljenih i Veliko vijeće. Malo vijeće bijaše poput nekog izvršnog odbora, Veliko vijeće poput plemičkog sabora, a Vijeće umoljenih skup starijih iskusnijih ljudi koji donose najvažnije odluke.

U tadašnjem Dubrovniku bio je gotovo neograničeno slobodan promet roba, ljudi i novca, a carina je bila jedan od najvažnijih gradskih prihoda. Najvažnije vrelo za proučavanje povijesti Dubrovnika ja Dubrovački arhiv koji ima 77 serija, a prvi dokumenti u njemu datiraju iz davne 1022. godine. Jedan od najstarijih dokumenata ja i Ugovor između Dubrovnika i bugarskog cara Mihajla Asjena iz 1253.g. napisan na hrvatskom jeziku, pa su i nazivi dužnosnika i vlastelinskih rodova u hrvatskom obliku. Razmjerno kratko vrijeme nakon tog važnog dokumenta nastaje 1272. godine Dubrovački gradski statut u kojem su uvrštene i neke carinske odredbe. Osim tih, mnoge carinske odredbe postojale su i ranije i provodile se u praksi, ali kako su izglasavane u različitim razdobljima i bile u različitim tekstovima, nisu bile potpuno jasne, a ponekad su bile i proturječne. Poradi toga pet godina poslije donošenja Dubrovačkog gradskog statuta, tadašnji dubrovački knez Marko Justinijani, Malo i Veliko vijeće, uz pristanak puka na javnom gradskom zboru 28. rujna 1277.godine, objavljuju cjelovite carinske odredbe prikupljene u poseban zbornik - Carinski statut ''Liber statutorum doane''.

Dubrovački carinski statut predstavlja jednu od najstarijih izvornih carinskih knjiga u Europi, koju, s naknadnim dodacima, nalazimo kao prvu knjigu 35. serije nazvane ''Carine i trošarine'' (dohana) i koja obuhvaća 37 folija (74 stranice) od kojih je posljednja prilijepljena uz korice. Dubrovački carinski statut ''Liber statutorum doane'' ima nekoliko dijelova, a temeljni dio sadrži 39 odredbi.

U tadašnjem Dubrovniku carina je određivana prema vrijednosti robe (ad valorem), a tek u rijetkim slučajevima prema težini robe i poglavito je bila fiskalne naravi. Dubrovački carinski statut ''Liber statutorum doane'' poznaje uvoznu, izvoznu i provoznu pa čak i preferencijalnu carinu, koja nije bila protekcionistička, osim ponekad za agrarne proizvode. Postojale su i zabrane uvoza za određene proizvode, a carinu se nije plaćalo ako se kupljenu robu rabilo za osobne potrebe. Robu se nije smjelo ukrcavati na prijevozno sredstvo prije prijavljivanja carinarnici i plaćanja carine i svaki trgovac, kad bi s robom napuštao Dubrovnik, morao je ispuniti i predati carinarnici popis robe (carinsku deklaraciju), kojom prigodom je morao i prisegnuti da su svi podaci, uneseni u carinsku deklaraciju, istiniti. Precizno je bilo određeno da se svu robu moralo prijaviti carinarnici i na istu platiti carinu, a za neprijavljivanje robe predviđena je bila novčana kazna i oduzimanje robe. Također su bile i propisane opće kazne za prekršitelje, koje su se izricale u slučajevima ako za takav prekršaj nije bila u nekoj drugoj odredbi propisana neke druga kazna. U početku prema odredbama dubrovačkog carinskog statuta carinski obveznici imali su mogućnost koristiti odgodu plaćanja carine na rok koji nije smio biti duži od mjesec dana (taj rok je i danas propisan u Carinskom zakonu Republike Hrvatske). Međutim, 1332. godine ta je odredba promijenjena i carinu se nakon toga moralo platiti odmah.

Biralo se četvoricu carinika i jednog pisara na rok od 6 mjeseci, a u carinarnici dva carinika i pisar morali su stalno biti nazočni. Potvrde o plaćenoj carini potpisivali su oba carinika i pisar, a nikako samo jedan. Carinici i pisar primali su plaću prema danima provedenim na poslu i svaki onaj koji ne bi došao u carinarnicu i obavljao posao kako je propisano morao je plaću vratiti u dvostrukom iznosu. U carinarnici je strogo bilo zabranjeno kockanje i igranje, a carinici i pisar bili su dužni prijaviti svakoga tko se zabavljao u carinarnici i za svaki takav prekršaj bila je predviđena novčana kazna u visini tadašnje novčane jedinice od jednog perpera (1 perper = 12 groša = 120 folara), ali i nagrada za onoga tko je prekršitelja prijavio. Inače, bilo je propisano i svatko je mogao prijaviti one koji krše carinske propise i pri tome je dobivao nagradu, a ime mu se čuvalo u tajnosti.

Godine 1423. Dubrovačka vlada donijela je nove carinskepropise čime je Dubrovački carinski statut ''Liber statutorum doane'' iz 1277. godine prestao važiti, premda su neke odredbe i u novim propisima zadržane, a neke su ukinute.

Kroz naredna stoljeća carinski propisi na području hrvatskih zemalja bili su različiti i malo je pisanih dokumenta iz tog vremena. Za vrijeme dvojne Austro-Ugarske monarhije hrvatske zemlje bile su podijeljene na dva dijela: Istra i Dalmacija te kvarnerski otoci pripadali su pokrajini Austrijsko primorje, dok su Hrvatska i Slavonija pripadale Ugarskoj. Austrija i Ugarska zaključivale su sporazume o carinama na rok od 10 godina. Prihod od carine svaka država ubirala je zasebno i on je služio za pokrivanje troškova zajedničkih poslova. Zanimljivo je napomenuti da je oblik tadašnje isprave izvozne carinske deklaracije sa dijagonalnom crvenom crtom iz lijevog donjeg kuta u gornji desni kut isprave ostao u uporabi u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca, odnosno Kraljevini Jugoslaviji i u bivšoj Federativnoj Narodnoj Republici Jugoslaviji, koja je kasnije 1963. godine promijenila naziv u Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija, u čijem sastavu je bila i Hrvatska, kao i u samostalnoj i neovisnoj Republici Hrvatskoj sve do 1. siječnja 2000.g. kad je donesen novi Carinski zakon Republike Hrvatske koji je i danas na snazi.

Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija sastojala od 6 socijalističkih republika: Hrvatske, Slovenije, Bosne i Hercegovine, Srbije, Crne Gore i Makedonije. Carinska služba te bivše države Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, bila je sa sjedištem u Beogradu, gdje se nalazila Savezna uprava carina i brojila je ukupno 40 carinarnica (od kojih je 10 bilo u tadašnjoj Socijalističkoj Republici Hrvatskoj) sa 115 graničnih prijelaza i 60 prijelaza za pogranični promet, 123 unutrašnje ispostave te 12 carinskih laboratorija i 5 regionalnih računskih centara.

Godine 1990. i 1991. sve republike bivše Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, osim Srbije i Crne Gore, proglasile su neovisnost. Bivša Socijalistička Republike Hrvatska 8. listopada 1991.g. prekinula je sve državno-pravne sveze s bivšom zajednicom država i postala suverena, samostalna i neovisna država - Republika Hrvatska.

Tog povijesnog dana 8. listopada 1991.g. Republika Hrvatska se osamostalila i glede carinskog sustava, organizacije i nadležnosti carinske službe. Već tada Republika Hrvatska imala je svoja tri temeljna zakona: Carinski zakon, Zakon o carinskoj tarifi sa Carinskom tarifom i Zakon o carinskoj službi, koji su sadržavali sve one značajke za koje je ocjenjeno da bi se, modificirane i u kontinuitetu, mogle koristiti sukladno pravilima Općeg sporazuma o carinama i trgovini (GATT) i uobičajenim uzusima suvremenih međunarodnih prometnih tijekova. Time je Republika Hrvatska, već u začetku funkcioniranja svoje samostojnosti, kojoj je stožer carinske suverenosti počivao na tim trima vlastitim zakonima, kao jedina država na prostorima bivše države, pokazala da se može uvrstiti među one države koje suvereno i samostalno uređuju svoj carinski sustav, taj važan element državne suverenosti.

Carinska služba uspješno je djelovala u uvjetima nastalim agresijom Srbije i Crne Gore 1991. godine na integritet i suverenitet Republike Hrvatske, ali jednako tako i u poratnom razdoblju. Ona je preuzela gotovo sve djelatnike koji su u bivšoj državi radili u toj službi u bivšoj državi u 10 carinarnica na području Republike Hrvatske. Nije preuzet samo onaj neznatan i gotovo zanemarivi broj djelatnika koji nisu prihvatili društvene promjene i koji su svojevoljno odbili potpisati odgovarajuću izjavu o nastavku rada u carinskoj službi Republike Hrvatske, te na taj način svojim radom i ponašanjem pokazati da su čuvari i poštovatelji zakonskih propisa što ih je donio Hrvatski sabor. Također nisu preuzeti ni oni djelatnici koji su se otvoreno stavili na stranu agresora i uključili u aktivnosti na rušenju suvereniteta i teritorijalnog integriteta Republike Hrvatske.

Carinska služba Republike Hrvatske počela se organizirati iz pepela od samog početka, jer je u bivšoj državi u Beogradu ostala uprava, informacijski sustav, sustav obrazovanja djelatnika, jednom riječju svi neophodni elementi potrebiti za normalno funkcioniranje jedne službe.

Osamostaljenjem, te proglašenjem suverenosti i neovisnosti, pred carinsku službu Republike Hrvatske postavljena je teška zadaća kontrole novonastale međunarodne granice prema republikama bivše Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije (Sloveniji, Bosni i Hercegovini, Srbiji i Crnoj Gori), koja, zbog svog specifičnog oblika, dužinom od preko 2100 km čini približno 80% granice bivše države. Prijemom novih kvalitetnih djelatnika u službu bez odgovarajućeg iskustva, njihovim stručnim usavršavanjem, te izgradnjom objekata za rad graničnih ispostava i odjeljaka, kao i uspostavom elektronske obrade dokumenata, carinska služba je uspješno izvršila tu zadaću.

U prvim godinama djelovanja i rada carinske službe promijenjena je struktura carinskih stopa primjereno potrebama hrvatskog gospodarstva, jer su novi uvjeti poslovanja, te uspostava novih instrumenata u proteklom razdoblju, ukazali na potrebu drugačijih odnosa zaštitne i fiskalne funkcije uvoznih opterećenja. U tom razdoblju izrazita aktivnost bila je usmjerena i na usklađivanje nomenklature Carinske tarife prema pravilima Savjeta za carinsku suradnju u Bruxellesu s ciljem stvaranja pretpostavki za zahvate u carinskom sustavu glede efikasnijeg punjenja državnog proračuna, očuvanja zaštitnih efekata carine, konsolidiranja uvoznih instrumenata, kao i na pripremama za pregovore u okviru GATT-a i WTO-a. Ovo je bilo naročito važno zbog činjenice da je međunarodna carinska regulativa postajala sve značajnijom, a njezino poznavanje u praksi imperativ s obzirom na univerzalnost u svijetu.

Carinska služba Republike Hrvatske pratila je razvoj gospodarskih odnosa u pravcu tržišne ekonomije, te je pridonijela približavanju Republike Hrvatske međunarodnim gospodarskim i financijskim institucijama. Na međunarodnom planu, osim uspostave dobrih odnosa i suradnje sa svim susjednim i drugim europskim i svjetskim carinskim administracijama, te zaključivanja niza bilateralnih ugovora, Hrvatska je još na samom početku svog djelovanja započela s pripremnim radnjama za prijam u punopravno članstvo multilateralnog međunarodnog Općeg sporazuma o carinama i trgovini (GATT). Budući je dobivanje statusa punopravnog člana tog sporazuma bilo povezano s formalnostima, čije je ispunjenje, među ostalim, zahtijevalo i protok određenog vremena, Hrvatska je najprije postala promatračem u GATT-u. Međutim, već 1993. godine Hrvatska je postala punopravnom članicom glavne međunarodne carinske organizacije - Vijeća za carinsku suradnju u Bruxellesu, koja broji 136 članica. Na taj način carinska služba Republike Hrvatske stekla je mogućnost pristupa svim međunarodnim carinskim konvencijama, kao i mogućnost uključivanja u multinacionalnu suradnju s ostalim članicama Vijeća, mogućnost dobivanja stručnih izvješća i preporuka Vijeća koja se odnose na carinske propise i postupak, mogućnost sudjelovanja u programima stručne obuke i usavršavanja carinskih djelatnika, pravo na stručnu pomoć različitih carinskih eksperata iz redova Vijeća, te neposredno sudjelovanje u stručnom radu raznih odbora Vijeća.

U proteklom razdoblju do danas napravljeno je mnogo, poglavito u svezi poduzetih aktivnosti u približavanju i priključenju Republike Hrvatske europskim integracijama, pri čemu se carinska legislativa sustavno usklađivala s istovrsnim propisima Europske unije, ali jednako tako i u svezi poduzetih aktivnosti koje se odnose na reformu, racionalizaciju i modernizaciju carinske službe. Visoki zahtjevi, koje su pred Republiku Hrvatsku, kao njezine članice, postavile Svjetska carinska organizacija (WCO) i Svjetska trgovačka organizacija (WTO), nužno su nametnuli potrebu temeljite reforme i adekvatnog ustroja carinske službe na način i na razini razvijenih europskih zemalja. Pri tome je bilo potrebno uskladiti odgovarajuća ovlaštenja, funkcionalnu organizaciju, razviti moderne metode rada i uspostaviti širu nacionalnu i međunarodnu suradnju u zakonskim okvirima, koja će carinskoj službi omogućiti učestvovanje u provedbi operacionih projekata kako na nacionalnoj, tako i na međunarodnoj razini.

Jedan od najznačajnijih događaja je svakako prijam Hrvatske i postanak ravnopravne članice Vijeća Europe 1996. godine, koji se po svojoj važnosti može poistovjetiti s prijemom u OUN, s tom razlikom što se isti odnosi na europski prostor i na odnose sa 39 europskih država. Time je konačno zaokružen ciklus napora za prisustvom u međunarodnom prostoru kao suverene države.

Pripremni odbor za osnivanje Svjetske trgovinske organizacije objavio je da zemlje koje žele postati njezine članice mogu to postati još za vrijeme trajanja rasprave o uvjetima učlanjenja, dakle prije nego što Organizacija započne s djelovanjem. Tu je pogodnost i mogućnost Hrvatska iskoristila i podnijela je zahtjev za učlanjenje u Svjetsku trgovinsku organizaciju. Hrvatski Sabor je 5. listopada 2000.g. donio Zakon o potvrđivanju Protokola o pristupanju Republike Hrvatske Marakeškom ugovoru o osnivanju Svjetske trgovinske organizacije. Trideset dana nakon ratifikacije Protokola, Republika Hrvatska postala je 30. studenog 2000.g. punopravna članica Svjetske trgovinske organizacije, koja je na dan 26. srpnja 2001.g. u svom sastavu imala 142 zemlje članice.

Republika Hrvatska službeno je postala članica SECI Inicijative nakon što je Hrvatski sabor 27. rujna 2000.g. donio Odluku o proglašenju Zakona o potvrđivanju Ugovora o suradnji i suzbijanju prekograničnog kriminala i Povelje o organizaciji i djelovanju Inicijative za suradnju u jugoistočnoj Europi - Regionalnog centra za suzbijanje prekograničnog kriminala. SECI Regionalni centar sa sjedištem u Palači naroda u Bukureštu, osnovan je sa zadatkom olakšavanja i unapređivanja suradnje zemalja članica SECI Inicijative u borbi protiv svih oblika međunarodnog kriminala, kroz usku suradnju između carinskih i policijskih službi. Najviše institucionalno tijelo Centra je Odbor za zajedničku suradnju, koji ima zadatak koordiniranja djelatnosti Centra. Republika Hrvatska preuzela je organizaciju rada Radne skupine za sprječavanje komercijalnih prijevara.

Svjesni porasta međunarodnog organiziranog kriminala i prijetnje koju on predstavlja za gospodarsku ravnotežu, dobrobit naroda i demokratsku stabilnost, a smatrajući da je carinska služba važan sudionik u borbi protiv kriminala i da je ona ta koja mora pripremiti koordinirane planove akcija za borbu protiv prijevara zajedno s ostalim državnim strukturama vlasti na nacionalnoj razini, kao i između drugih carinskih službi na međunarodnoj razini, uzevši pri tome u obzir potrebu definiranja provedbene strategije carinske službe, kao i potrebu ispunjavanja zadataka i obveza politike na najvišoj razini, kako bi se izvršila provedba strateških i taktičkih rješenja protiv kriminala i korupcije, Carinska uprava Republike Hrvatske izradila je Program reforme i modernizacije carinske službe na temelju Preporuke Svjetske carinske organizacije za borbu protiv međunarodnog organiziranog kriminala, Arusha deklaraciji o integritetu carinskih službi i na Nacrtu Europske komisije ta stvaranje porezne i carinske unije, kao dobru podlogu za rješavanje svih ovih nelegalnih pojavnosti. Reforma i modernizacija carinske službe upravo je u tijeku.

Carinska služba Republike Hrvatske također je odigrala jednu veoma važnu ulogu od samog početka, pa sve do konačnog završetka procesa mirne reintegracije hrvatskog Podunavlja u ustavno pravni poredak Republike Hrvatske. Pamtimo povijesni dan 7. svibnja 1996. godine kada se prvi put zavijorio hrvatski stijeg na graničnom prijelazu Bajakovo i kada je uspostavljena granična kontrola od strane hrvatske carinske i policijske službe. Ugovorom o razumijevanju potpisanim od strane Vlade Republike Hrvatske i Prijelazne uprave Ujedinjenih naroda (UNTAES) u Vukovaru uspostavljena je prijelazna carinska i imigracijska služba u hrvatskom Podunavlju, što je bio daljnji krupan korak i doprinos mirnoj reintegraciji okupiranih hrvatskih područja u sastav Republike Hrvatske. Hrvatskoj carinskoj službi također je pripala čast da prva, poslije dugih šest godina okupacije hrvatskog Podunavlja, 14. srpnja 1997. godine podigne hrvatski stijeg na graničnom prijelazu Ilok, na međunarodno priznatoj granici sa tadašnjom Saveznom Republikom Jugoslavijom (Srbijom i Crnom Gorom), koji

Carinsko pravo je u međuvremenu pretrpjelo dosta izmjena i dopuna, a doneseni su neki novi veoma važni carinski i vanjskotrgovinski propisi. Već je Zakon o trgovačkim društvima iz 1993. godine stavio izvan snage određene odredbe preuzetog Zakona o vanjskotrgovinskom poslovanju, a stupanjem na snagu Zakona o trgovini 1996. g. taj zakon prestao je važiti. U odnosu na prijašnji, novi Zakon o trgovini je liberalizirao i pojednostavnio obavljanje pojedinih poslova trgovine s inozemstvom, a do danas mijenjan je nekoliko puta.

Donošenjem novog Zakona o carinskoj tarifi, kojeg je Hrvatski sabor izglasao 7. lipnja 1996. godine i koji je stupio na snagu 1. srpnja 1996. godine, carina je postala jedini oblik zaštite koja se plaća na uvoznu robu, jer su tim zakonom ukinute dotadašnje ''druge pristojbe'' kao oblici izvancarinske zaštite.

Carinski zakon Republike Hrvatske iz 1991.g., kao jedan od temeljnih propisa, mijenjan je devet puta, ali se i to pokazalo nedostatnim, pa je bilo potrebno donijeti potpuno novi Carinski zakon, prilagođen u potpunosti hrvatskom gospodarstvu, ali i ujedno svim europskim i svjetskim kriterijima te svjetskim carinskim standardima. Hrvatski sabor je 30. lipnja 1999.g. izglasao novi Carinski zakon, koji je u primjeni od 1. siječnja 2000.g. i u kojemu je sadržan dio visokih standarda koji se postavljaju Republici Hrvatskoj od strane međunarodnih institucija glede funkcioniranja carinske službe. Novi Carinski zakon je temelj novog carinskog sustava Republike Hrvatske u koji su ugrađena rješenja sadržana u Europskom carinskom kodeksu i Međunarodnoj konvenciji o pojednostavljenju i usklađivanju carinskih postupaka. Njegovim donošenjem Republika Hrvatska je napravila krupni korak u usklađivanju svog zakonodavstva s europskim, a što je jedna od obveza koja Republiku Hrvatsku očekuje u pregovorima za pristupanje Europskoj uniji. Ujednačavanje hrvatske carinske procedure s europskom praksom važan je korak i ka poticanju ulaganja u hrvatsko gospodarstvo, stabilizaciji uvjeta gospodarenja te preglednosti međunarodnih robnih tijekova. Novi Carinski zakon gotovo je istovjetan Europskom kodeksu, a razlikuje se u onim dijelovima što ih se i u Europi rješava na razini država. Paralelno s primjenom novog Zakona u carinski postupak uvedena je i Jedinstvena carinska deklaracija (JCD) uz mogućnost njezina podnošenja elektronskim putem.

Zakon o carinskoj službi Republike Hrvatske, također donesen u procesu osamostaljivanja Republike Hrvatske, mijenjan je samo jedanput i to u svega nekoliko organizacijsko pravnih odredbi. Kako je u međuvremenu donesen niz zakona i drugih propisa, kojima je uspostavljen pravni sustav u području gospodarstva i financija, potreba za donošenjem novoga zakona dobila je prioritet

Vodeći računa o Hrvatskoj kao tranzicijskoj zemlji između pojedinih dijelova njezinoga jedinstvenoga carinskoga područja, Europska unija prva je uočila daljnju potrebu svekolikog osuvremenjivanja i "europeizacije" hrvatske carinske službe, kako bi se unaprijedilo njezino ukupno djelovanje te poboljšala funkcionalnost i protočnost graničnih prijelaza pri tranzitu robe između njezinih pojedinih država. Iskustvo Europske unije prepoznalo je da bi bilo nužno ujednačiti i uskladiti carinske formalnosti s carinskim službama susjednih zemalja za osiguranje nesmetanog protoka robe i putnika preko hrvatskih graničnih prijelaza, unaprijediti temelje carinske službe i upravljanje njezinim ustrojstvenim jedinicama na graničnim prijelazima te osigurati preduvjete za poboljšanje komunikacija unutar same carinske službe, njezinih komunikacija s tijelima i organizacijama državne uprave i drugim javnim institucijama, kao i drugim sudionicima u međunarodnom robnome i putničkome prometu.

Republika Hrvatska s Europskom unijom postiže najznačajniji dio trgovinske razmjene. Tako je 1999. godine u ukupnoj razmjeni s inozemstvom (12,1 milijarda USD), udjel EU bio 53,7%, a u 2000.g. povećan na 56, 4%. Viječe ministara EU na svom zasjedanju 18. rujna 2000.g. donijelo je Uredbu broj (CE) 2007/2000. s nakanom da uredi sustav trgovinskih povlastica za zemlje jugoistoka Europe obuhvaćene programima stabilizacije i pridruživanja Uniji.

Notifikacijom o sukcesiji Hrvatska je od 8. listopada 1991.g. stranka Bečke konvencije o zašiti ozonskog omotača. Međunarodna zajednica donijela je Montralski protokol o tvarima što oštećuju ozonski omotač s ciljem postupnom prestanku proizvodnje i uporabe tvari koje oštećuju ozonski omotač, koji je dopunjavan na Londonskoj konferenciji 1990.g. i Copenhagenskom sporazumu 1992.g. Temeljem zakona o potvrđivanju (ratifikaciji) dopune Montrelaskog protokola o tvarima što oštećuju ozonski omotač, Republike Hrvatska se 1993.g priključila brojnim zemljama koje su taj protokol ratificirale prije. Nakon toga 1996 g. donesen je Zakon o potvrđivanju izmjene Montrelaskog protokola o tvarima što oštećuju ozonski omotač, a 2000. g. Zakon o potvrđivanju izmjene Montralskog protokola.

Hrvatski sabor je na svojoj sjednici održanoj 5. listopada 2001.g. donio Zakon o potvrđivanju Protokola o pristupanju Republike Hrvatske Marakeškom ugovoru o osnivanju Svjetske trgovinske organizacije. Trideset dana nakon ratifikacije protokola Republika Hrvatska postala je članica Svjetske trgovinske organizacije (WTO). U samim pregovorima za ulazak u WTO Republika Hrvatska prihvatila je Sporazum o trgovini proizvodima informatičke tehnologije. Naime, na ministarskoj konferenciji WTO-a od 9. do 13. prosinca 1996.g u Singapuru, ministri Australije, Kanade, Europske zajednice, Hong Konga, Islanda, Indonezije, Japana, Koreje, Norveške, Tajvana, Singapura, Švicarske, Turske i SAD-a, dakle zemalja koje ''drže'' više od 80% svjetske trgovine informatičkom tehnologijom, donijeli su ministarsku Deklaraciju o trgovini proizvodima informatičke tehnologije, što zajedno sa Aneksima - Dodacima A i B - čini Sporazum o trgovini proizvodima informatičke tehnologije.

Potreba normativnog uređivanja organizacije Carinske uprave i njenih ustrojstvenih jedinica te upravljanje njima, propisivanja ovlasti Carinske uprave u obavljanju poslova, osobito poslova carinskog nadzora, i poduzimanju radnji carinske provjere s odredbama Carinskog zakona, potreba propisivanja posebnosti u pravima, obvezama i odgovornostima ovlaštenih carinskih službenika (ovlaštenih za provođenje mjera carinskog nadzora i poduzimanju radnji carinske provjere primjenom odredbi Carinskog zakona), te zahtjevi koje su postavili Europska unija, Svjetska carinska organizacija (WCO), Europska konferencija ministara transporta (ECMT), Međunarodna unija za cestovni transport (IRU), Svjetska trgovinska organizacija (WTO) i Svjetska banka za preustroj hrvatske carinske službe, kako bi hrvatski carinski sustav bio usklađen s europskim carinsko-pravnim standardima, temeljni su razlozi zbog kojih je Hrvatski sabor, na svojoj sjednici održanoj 13. srpnja 2001.g., donio novi Zakon o carinskoj službi, koji je stupio na snagu 23. kolovoza 2001.g. Njegovo donošenje bilo je nužno i radi očekivane suradnje i razvijanja gospodarskih i drugih odnosa sa zemljama Europske unije, Svjetskom carinskom organizacijom, Svjetskom trgovinskom organizacijom i susjednim zemljama. Naime, Europska unija, Svjetska carinska organizacija, Europska konferencija ministara transporta, Međunarodna unija za cestovni transport, Svjetska trgovinska organizacija i Svjetska banka samo su neke od međunarodnih organizacija koje su se, u većoj ili manjoj mjeri, bavile problemom prilagođavanja hrvatskog carinskog sustava europskim carinsko-pravnim standardima, te preustrojem hrvatske carinske službe, kao sudionika u provedbi carinskoga nadzora i pojedinih carinskih postupaka u robnome i putničkome prometu između europskih država.

Tim zakonom uređeni su i mnogobrojni poslovi i zadaci Carinske uprave, kao upravne organizacije u sastavu Ministarstva financija, u čijim se ustrojstvenim jedinicama - Središnjem uredu i carinarnicama, mogu obavljati sve ili neke radnje predviđene carinskim propisima, pri čemu su osobito određeni poslovi koji se obavljaju u carinarnicama. Novi Zakon o carinskoj službi proširio je i sam djelokrug rada carinske službe, jer su posebni porezi (trošarine, akcize) u cijelosti prešle u njezinu nadležnost, pa će carinska služba od 1. siječnja 2002.g., osim obračuna i naplate posebnih poreza na uvoznu robu, proširiti nadzor i na tuzemnu proizvodnju i promet roba koje podliježu zakonima o posebnim porezima.

Na poticaj Carinske uprave Vlada Republike Hrvatske na sjednici 21. lipnja 2000.g. donijela je Uredbu o pristupanju Međunarodnoj konvenciji o uzajamnoj administrativnoj pomoći radi prevencije, istraživanja i suzbijanja carinskih prekršaja što ju je donijela Svjetska carinska organizacija (WCO) 9. lipnja 1977. u Nairobiju, pa se zbog toga uobičajeno zove Nairobi-konvencija. Ona predviđa načine davanja pomoći, vrstu podataka što ih se u razmjeni dostavlja, mogućnost sudjelovanja u zajedničkim istragama carinskih prekršaja, pojavljivanje carinika pred sudovima u inozemstvu, objedinjavanje obavijesti te načine uporabe dobivenih podataka, uz osobito isticanje suradnje u borbi protiv krijumčarenja droga i psihotropnih tvari te krijumčarenja umjetničkih dijela, antikviteta i ostalih kulturnih dobara. Prihvaćenjem ove Konvencije, stranke potpisnice dale su suglasnost u uzajamnom međusobnom pomaganju carinskih uprava radi sprječavanja, istraživanja i suzbijanja carinskih prekršaja.

Republika Hrvatska je 10. veljače 2000.g. u Skopju potpisala memorandum Sporazuma o olakšavanju trgovine i transporta u jugoistočnoj Europi s ostalim zemljama sudionicama, čime je potvrđen ulazak u regionalni program, što je omogućilo i uspostavljanje regionalnog upravnog odbora regionalnog programa TTFSE (Trade and Transport Facilitation in Southeast Europe) Svjetske banke. Naime, sve zemlje sudionice TTFSE programa potpisale su zajdnički Memorandum o razumjevanju kojim se osniva Regionalni upravni odbor koji će, kao radno tijelo za provedbu različitih projekta obuhvaćenih programom, olakšati razmjenu iskustava među državama, kolektivnu prilagodbu procedura standardima EU te usklađivanje rada ''graničnih prijelaza - parova''.

Republika Hrvatska je, pored Bosne i Hercegovine, Makedonije, Srbije i Crne Gore i Albanije, jedna od korisnica EU programa tehničke pomoći pod nazivom CARDS (Community Assistance for Reconstruction, Democratizations and Stabilization). Osnovni preduvjeti za dobivanje sredstava CARDS-programa su poštivanje demokratskih načela, funkcioniranje pravne države te osiguranje zaštite ljudskih prava, prava manjina, temeljnih sloboda i međunarodnog prava. EU iz tog programa daje pomoć nepovratno ili odobrava zajmove Europske investicijske banke u suradnji s drugim financijskim ustanovama, poput Međunarodnog monetarnog fonda, Europske banke za obnovu i razvoj te Svjetske banke.

Vlada Republike Hrvatske Uredbom je odredila unutarnje ustrojstvo Ministarstva financija, nazive upravnih organizacija u sastavu Ministarstva financija i drugih unutarnjih ustrojstvenih jedinica, njihov djelokrug i način upravljanja, te okvirni broj državnih službenika i namještenika potrebnih za obavljanje poslova iz djelokruga tog Ministarstva. Upravne organizacije u njegovom sastavu i ustrojstvena jedinica, osnovane posebnim zakonima, su: Carinska uprava, Porezna uprava, Devizni inspektorat i Ured za sprječavanje pranja novca.

Carinska uprava je upravna organizacija u sastavu Ministarstva financija koja priprema i predlaže sustavna rješenja i mjere tekuće ekonomske politike na području carinskog sustava, sustava carinske i izvancarinske zaštite, organizira i nadzire rad carinske službe, prati i obrađuje podatke o izvozu, uvozu i provozu, obavlja carinski nadzor u robnom i putničkom prometu s inozemstvom, sprječava i otkriva carinske i devizne prekršaje i kaznena djela u carinskim stvarima, vodi upravni i carinsko prekršajni postupak i postupak o prekršajima u svezi trošarina, primjenjuje Međunarodne ugovore i bilateralne sporazume te ugovore iz područja međunarodnog cestovnog, zračnog i pomorskog prometa, obavlja provjeru fizičkih i pravnih osoba u skladu sa carinskim, trošarinskim i drugim propisima na cijelom području Republike Hrvatske te mnoge druge poslove koji su joj dati u nadležnost.

Carinska služba Republike Hrvatske obilježava dva carinska jubileja: Međunarodni dan carine 26. siječnja, dan kada je utemeljena Svjetska carinska organizacija sa sjedištem u Bruxellesu davne 1953. godine i Dan carinske službe Republike Hrvatske, koji se do 1995. godine obilježavao 8. listopada, dan početka rada carinske službe u Republici Hrvatskoj. Na sastanku kolegija ravnatelja Carinske uprave održanom 23. rujna 1995.g. u hrvatskom povijesnom gradu Kninu podržan je prijedlog da se zaštitnikom Hrvatske carine proglasi jedan od dvanaestorice Isusovih apostola Sveti Matej, carinik iz Palestine u gradu Kafarnaumu. Predsjednik Hrvatske Biskupske Konferencije, uzoriti gospodin pok. kardinal Franjo Kuharić prenio je Saboru Hrvatskih biskupa ovaj prijedlog, koji je prihvaćen 16. listopada 1995. g., čime je Sveti Matej službeno proglašen zaštitnikom Hrvatske carinske službe. Od tada Carinska služba Republike Hrvatske kao Dan službe obilježava 21. rujna, dan Svetog Mateja.